Richard Nielsen, Portret Gorana Đorđevića, 2020. (levo) Adrian Kovacs, Autoportret Gorana Đorđevića, 2020. (desno)

Postavka slike sveta

Na neki način bi se čitava evolucija života na Zemlji mogla tumačiti kao razvijanje sve bolje rezolucije „slike sveta“, počev od onih prvih, najjednostavnijih binarnih slika nastalih kod prvih organizama, pa sve do ove neverovatne složenosti viđenja sveta kakvu imamo danas.

Gregor Mobius je istraživač čiji je rad od 1992. godine zasnovan na dešifrovanju i interpretaciji vizuelnih reprezentacija DNK i RNK kao specifičnog vizuelnog jezika. Reč je o procesu konvertovanja DNK baza u slike, odnosno o procesu stvaranja vizuelnog jezika čije su sintaksa i semantika zasnovane na vizuelnim karakteristikama znakova/slika. Osnovu čine matrice sačinjene od pet diskretnih vrednosti sive skale. Predstave generisane na ovaj način, zabeležene i zapamćene od najranijih živih formi/molekula, odlikuje dvostruki ontološki status – kao „prvih slika života“ i „prvih slika sveta (od strane živog organizma)“. To su „slike“ zapamćene u našim genima, koje potvrđuju status živog organizma i kao posmatrača, ali i kao posmatranog.

Proces izlaganja vizuelnih reprezentacija DNK i RNK Gregora Mobiusa proizlazi iz vizuelnih istraživanja Gorana Đorđevića kako su formulisani u radu „Diskretne vizuelne strukture – Elementi vizuelne gramatike“ (MIT 1984).

Projekat DNK semantike dosad je predstavljen u Henri Art galeriji Univerziteta Vašington u Sijetlu (2002) u okviru izložbe Gene(sis) | Contemporary Art Explores Human Genomics, Berkli art muzeju Univerziteta Kalifornije u Berkliju (2003), muzeju „Frederik Vajsman“ u Mineapolisu (2004), muzeju „Meri i Li Bloh“ u Evenstonu (2004), na Osmom trijenalu savremene umetnosti – U3 pod nazivom Beyond the Globe u Modernoj galeriji, u Ljubljani 2016, na izložbi Bigger than Myself u Nacionalnom muzeju umetnosti XXI veka u Rimu 2021, a domaća publika je mogla videti ovaj rad na Jesenjoj izložbi Vanredno stanje u Paviljonu „Cvijeta Zuzorić“ u Beogradu 2021.

Njegov rad Visual Representation of Mumps RNA, objavljen je na ArC-GEM sajtu (2017), a izbor radova na vizualizaciji DNK publikovao je u knjizi „DNK Semantika“ (DNA Semantics) 2015.

Projekat je predstavljen i u vidu predavanja u Berlinu, u Modernoj galeriji u Ljubljani (2016) i na e-flux platformi, u Njujorku (2016).

Postavka izložbe “Gene(SIS)”, Berkley Art Museum, 2003.

Dokument rada Gregora Mobiusa na DNK semantici

Ideja ove vizuelne metode je da predstavi baze i RNK i DNK kao pet diskretnih vrednosti na sivoj skali. Umesto slova UCAGT, ovaj koncept koristi pet diskretnih vrednosti U = Crno, C = Tamno, A = Sivo, G = Svetlo i T = Belo.

Ako je vrednost „crna“ opisana kao „odsustvo svetlosti“, onda je U =100% crna, C=75% crna, A=50% crna, G=25% crna, T=0% crna. Ovo je linearna struktura vrednosti sa dva elementa U i T sa po jednim susedom, dok element C, A i G imaju po dva suseda. Razlika između susednih vrednosti je 25%.

Pošto su svi parovi koji se razlikuju 50%: U-A, C-G, A-T, ovim jednim pravilom su definisani svi parovi baza i za DNK i za RNK. Vrednost „razmena“ koja definiše ove odnose je vrednost Sivo (50% crne), koja predstavlja adenine (A).

Sledeći korak je uspostavljanje algoritma za pretvaranje linearnih nizova u 2D slike. Jedan od načina da se to uradi definisan je kao matrica 3×4 kao osnovna struktura pozicija. Broj 3 odgovara broju baza u jednom kodonu, dok 4 odgovara ukupnom broju baza, bilo u RNK ili DNK. Na ovaj način imaćemo dve vrste struktura, jedna je struktura vrednosti, a druga struktura pozicija. Kada se vrednosti određene linearne sekvence stave na svaku poziciju, dobićemo 2D strukturu kao jednu diskretnu sliku. U nizu, odnosno linearnoj strukturi, baze imaju dva suseda osim prvog i poslednjeg, dok će na 2D slici biti baza sa 2, 3 i 4 suseda.

Ova specifična vizuelna metoda koja je ovde predložena mogla bi nam dati bitno drugačije razumevanje prirode DNK i RNK kao što je, na primer, mnogo jasnija distinkcija između stanja visoke organizacije i entropije. Takođe je sasvim moguće da je prvo „znanje o svetu“ kodirano u proto-RNA molekulima bila njegova sposobnost da razdvoji toplo od hladnog, odnosno svetlost od tame.

A.T. Tema preživljavanja i očuvanja života kao takvog svakog dana dobija sve intenzivnije i dramatičnije na težini. Vi ovoj temi pristupate sa aspekta značaja percepcije i interpretacije vizuelnih informacija od strane najjednostavnijih, prvih formi života, koje nazivate proto-posmatračima, do moguće najkompleksnijih organizama života, upravo u cilju očuvanja njihovog strukturalnog jedinstva.

G.M. Već neko vreme postaje očigledno da su pojmovi i fenomeni koji se nazivaju „nauka“ i „umetnost“ kao izum modernog doba (Zapada), koji ga je takođe definisao, iscrpljeni i ne mogu nas odvesti dalje. S obzirom na sve što se dešavalo poslednjih godina, postaje neophodno identifikovati i definisati neke nove osnovne kategorije koje će nam pomoći da razumemo/artikulišemo epohu koja dolazi (ili u koju ulazimo). Ako će narativ biti zasnovan na vremenu s nekom tačkom početka, neće se govoriti o Velikom prasku, nastanku/rađanju univerzuma (nežive) materije, već će priča početi pojavom žive materije – rađanjem Života. Bez posmatrača nema posmatranog, bez Života nema Univerzuma. Ali Život i Univerzum, odnosno živa i neživa materija, neodvojivi su. A sama živa materija se sastoji od neživih atoma i molekula koji tek u nekakvoj konstelaciji poprimaju, odnosno pokazuju, osobine koje nazivamo Život.

Gregor Mobius, DNK semantika

A.T. Definišete ovaj svoj projekat kao otkriće, ali ne i kao izum. Mudrac iz Efesa tvrdi da „priroda voli da se skriva“, te možemo reći da umetnost i/ili nauka u stvari pokazuju samo volju sila da se pred smrtnim rodom skrivaju. Srećom, ove sile su podarile „put“ (metod) kojim bi ljudi mogli dospeti do najviše i za njih najznačajnije mudrosti, ali su im istovremeno jako otežale kretanje tim putem. Čini se da vi, zapravo, otkrivate paradoks zasnovan na mogućnosti da se vidi ono što nije moguće videti. Izlažete postavku slike sveta.

G.M. Još od otkrića mikroskopa i teleskopa postalo je moguće videti ono što dotad nije bilo dostupno ljudskom biću. Na neki način se ovaj algoritam do koga sam sticajem okolnosti došao može razumeti i kao nekakav instrument kojim se mogu videti, prevesti na vizuelno, u formi sličica, informacije kodirane u DNK. Tako se ova linearna DNK struktura prevodi u dvodimenzionalnu sliku na kojoj se, recimo, mnogo lakše mogu prepoznati stanja entropije ili visoke organizacije pojedinih sekvenci. Tokom rada na ovom algoritmu s vremenom mi se javila misao da su ove sličice verovatno i najranije predstave/refleksije okoline prvih živih formi koje su istovremeno na ovaj način sačuvane i zapamćene sve do danas u genima celokupnog živog sveta.

A.T. Smatrate da su ljudi sposobni da proizvode, obrađuju informacije, da istražuju, ali da nemaju istvaralački kapacitet. Čime se vi bavite? Kako biste definisali svoj posao i svoje zvanje?

G.M. Za mene pojam stvaranje ima pre svega religiozno značenje, i kao pojava ne postoji u prirodi. Samo bi nekakav entitet koji je i sâm posledica bez uzroka, drugim rečima – Bog, mogao biti stvaralac. Samo takvo biće bi moglo ni iz čega da stvori nešto (ex nihilo). Sve one ljudske aktivnosti kojima se pripisuje pojam stvaranje su iluzorne, kao što i nekakav proizvod napravljen sa ovakvim uverenjem nije rezultat ni dokaz ljudskog stvaralaštva, nego samo jednog takvog verovanja. Ljudsko biće može da istražuje, otkriva, saznaje, napravi, gradi, proizvede, ali ne može da stvara.

A.T. Vi ste od dostupnog lanca E.coli bakterije tokom tri meseca mukotrpno izveli više od četiri miliona pozicija zasnovanih na vašim vizuelnim strukturama, odakle ste potom ekstraktovali 4.456 pozicija sa učešćem samo binarnih A i T vrednosti, odnosno 744 pozicije s podjednakim udelom pomenutih binarnih vrednosti, na osnovu čega ste mogli da prepoznate matricu razvoja „kadrova u DNK filmu“, gde postoji obrazac prenošenja dela struktura tih pozicija iz jednog u prvi naredni. Između ostalog i razlika između stanja visoke organizacije i entropije.

G.M. Rad na vizualizaciji jednog broja sekvenci E.coli predložio mi je Viktor Noris (Victor Norris), profesor molekularne biologije na Université de Rouen, s kojim sam tada bio u kontaktu. Pomislio sam kako bi to bila prilika da se detaljnije pozabavim binarnim sekvencama za koje verujem da su se formirale dosta rano. Tako sam pretraživanjem genoma ove bakterije birao samo one nizove koji se sastoje od T i A baza, koje su redom smeštane u matricu 3×4, svaka pojedinačna baza u odgovarajuću poziciju. Pošto su vizuelne vrednosti ovih baza „belo“ i „sivo“, na ovaj način su generisane slike s različitim distribucijama belih i sivih kvadratića. Svaka od slika predstavlja E.coli niz od dvanaest pozicija. Jedna od osobina ovakve strukture su odnosi susedstva među njenim elementima. Slučaj gde se dve iste vrednosti dodiruju: belo-belo (T-T) ili sivo-sivo (A-A), nazvao sam „veza“ (connection), a tamo gde su vrednosti različite: belo-sivo (T-A), bio bi „spoj“ (junction). Na ovaj način bi svaka slika mogla biti analizirana ne samo vizuelno nego i numerički. Na primer, pokazalo se da slučajevi gde je broj veza veći, stepen organizovanosti te slike/strukture je veći (niska entropija), dok tamo gde je ovaj broj mali, odnosno gde je broj spojeva veći, imamo stanja veće entropije. Granični slučaj potpune entropije bio bi onaj gde je broj veza 0, a broj spojeva 17. To su slike koje po strukturi podsećaju na šahovsku tablu. Dok kod binarnih nizova broj različitih stanja visoke organizacije (niske entropije) iznosi 8, dotle postoji samo jedno moguće stanje niske organizacije (visoke entropije). Tako sam kod E.coli nizova na kojima sam radio našao sve ove slučajeve visoke organizacije, ali ne i stanja potpune entropije, osim nekoliko slučajeva koji su za jedan korak udaljeni od ovog stanja. Međutim, u analizama sekvenci drugih genoma nailazio sam i na ove granične entropijske primere, što znači da ovakva stanja entropije nizova RNK/DNK nisu neuobičajena. Za razliku od makrosistema, gde se recimo termodinamička entropija meri temperaturom gasa ili tečnosti i po prirodi je kontinualna, kod RNK/DNK nizova mikroentropija je diskretna i meri se odnosom broja veza i spojeva.

NIz matrica sastavljenih samo od A i T baza, koje prenošenjem dela struktura (središnje i desne kolone) u naredne početne pozicije, pokazuju sekvencijalni razvoj DNK.

A.T. Za mene poseban deo vašeg izlaganja ovih vizuelnih struktura života predstavlja prikazivanje susednih pozicija s pojednako distribuiranim vrednostima bele i sive vrednosti (T i A), gde ste uočili matricu prenosa informacija kroz „kadrove u DNK filmu“, kada Prošlost, Sadašnjost, Budućnost, prenošenjem vertikalnih kolumni Sadašnjosti i Budućnosti u narednu poziciju postaju Nova Prošlost, Nova Sadašnjost, dok se uvodi Nova Budućnost.

G.M. Da, i meni je bilo zanimljivo kada sam ovo prvi put primetio. I u tom cikličnom procesu ona prva/leva vertikala koja predstavlja prošlost na sledećoj slici pojavljuje se kao dolazeća (nova) budućnost, ali s par malih izmena, jednim izgubljenim i jednim novim elementom, koji donosi nešto čega pre nije bilo. Vrlo je moguće da se ovakav proces može tumačiti kao nekakav eho naše realnosti, gde se vidi kako kategorije: prošlost, sadašnjost i budućnost, i same putuju kroz vreme a da se u tom procesu i menjaju po nekakvim pravilima. To se može odnositi na naše individualno iskustvo vremena i prolaznosti, ali i na šire društvene celine čije se vreme strukturira epohama. Možda bi jedan takav primer moglo biti ono vreme krajem srednjeg veka (sadašnjost), kada su počele da se vraćaju slike antike (prošlost) postajući tako vizija dolazeće epohe (budućnosti), kasnije nazvane renesansa. Takođe, po svemu sudeći, izgleda da nam se danas, na izmaku moderne epohe (sadašnjost), srednji vek (prošlost) ovoga puta vraća kao budućnost, naravno u nekakvoj izmenjenoj i prilagođenoj formi.

A.T. Smatrate li da je to što niste koristili algoritam koji bi vam tokom samo nekoliko sati izračunao sve te pozicije, već ste na njima radili tokom tri meseca, zapisujući ih u sveske, omogućilo ovakvo prepoznavanje obrazaca, koje inače možda ne biste uočili ni prepoznali?

G.M. Naravno, mislim da mi je ovakav usporeni, „ručni“ rad omogućio da više razmišljam i o samoj prirodi ovog metoda, ali i da bolje analiziram i upoređujem sličice kako su se ređale preda mnom, uočavajući neke njihove zanimljive osobine koje bi nekakavim automatskim postupkom najverovatnije ostale nezapažene.

Gregor Mobius, DNK semantika. Vizuelna svojstva SARS-CoV-2 sekvenci

A.T. Tokom trajanja pandemije kovida 19, primenjujete ovaj istraživački pristup i na prezentaciju vizuelnih struktura SARS-Cov-2, što je odmah predstavljeno i na izložbama u Museo XXI u Rimu i na Jesenjem salonu u „Cvijeti Zuzorić“, na izložbi Vanredno stanje 2021. godine.

G.M. U vreme kada smo već bili ozbiljno zašli u eru pandemije pomislio sam da bi, uz korišćenje ovog algoritma, možda bilo zanimljivo videti „iznutra“ kako izgleda ovaj novi i nepoznati „neprijatelj“. Tada je već na sajtu The National Center for Biotechnology Information (NCBI) izašao kompletan genom virusa, pa sam tako mogao da napravim izbor sekvenci koje su meni izgledale zanimljive. Naišao sam na dosta vizuelno interesantnih primera, koje bi verovatno vredelo ozbiljnije analizirati. Ono što sam pronašao izneto je u radu Vizuelne osobine SARS-cov-2 nizova, objavljenom na nekoliko sajtova. Ubrzo zatim je ovaj rad, koji se bavio najmanjom „živom“ formom s globalnim posledicama, okrenuo moje interesovanje prema najvećem živom entitetu na našoj planeti – Biosferi.

A.T. Svedoci smo radikalne geopolitičke transformacije sveta. No sve vreme uporedo teče proces intenzivnog promišljanja procesa transmutacije svih živih bića na zemlji. U okviru trasnhumanističke ideje „postčoveka“, narativ o nezavisnosti veštačke inteligencije postaje jedan od dominantnih diskursa. Međutim, vi promišljate biološku alternativu i mislite Biosferu kao samosvestan jedinstven organizam.

G.Đ. Kao što znamo, već neko vreme postoje predviđanja da će se u ne tako dalekoj budućnosti pojaviti visokorazvijena „Veštačka opšta inteligencija“ (AGI) kao samostalan i superioran entitet, i nadmašiti ljude s nesagledivim posledicama, ne samo za čovečanstvo već i za čitav život na Zemlji. S druge strane, kako je pokazala trenutna pandemija, ceo život je povezan na toliko načina i nivoa, kojih većinom nismo ni svesni. Zbog toga bi možda imalo smisla razmotriti još jednu mogućnost u kojoj će se, kao sledeća faza u razvoju života na Zemlji, celokupne žive materije, u nekoj vrsti bio-singularnosti pojaviti entitet koji bi bio zanovan na celokupnoj živoj materiji, uključujući tu i ljudsku vrstu. Umesto očekivane nežive „tehnološke singularnosti“, ovo bi bila živa – „biološka singularnost“. Ovde bi svi oblici života bili integrisani u jedno složeno živo biće – Biosferu. Moguće čak i da ona stekne samosvest, verovatno pre svega pomoću svih postojećih ljudskih mreža širom planete, gde će ljudi igrati ulogu analognu moždanim ćelijama u našem telu. Mada, za razliku od neurona, mi već imamo samosvest (svest), ali je pitanje hoćemo li moći da prepoznamo pojavu takvog entiteta, shvatimo našu ulogu u njemu i bilo šta da uradimo povodom toga. Naravno, takva samosvesna Biosfera ne bi bila nekakvo natprirodno biće, nego rezultat evolucije života na zemlji koja još traje. Ona je „rođena“ s nastankom života i u nekom trenuku će prestati da postoji, ili će se transformisati u nekakav nama nezamisliv veći entitet i tako produžiti život i prostorno ga proširiti izvan granica naše planete.

Biosfera kao jedinstveni entitet/biće mogla bi se shvatiti kao sledeća faza evolucije života na Zemlji. A ako bi se čitav život, od njegovog prvog pojavljivanja, mogao shvatiti kao razvoj jednog organizma, onda su ono što nazivamo evolucijom života u stvari različiti stadijumi njegovog razvoja, od embrionalne faze do rađanja Biosfere. I svi ovi prethodni stadijumi njenog razvoja postoje i danas u živoj formi.

Tim Franco. Metamorpolis, 2009-2014, @ Tim Franco

A.T. Da se vratimo na jedno od vaših centralnih pitanja posmatrača i posmatranog. Razumevanje „prvih slika sveta“, o kojima smo dosad velikim delom govorili, osnova su i principa koji su vodili procese percepcije i Biosfere kao najsloženijeg živog organizma?

G.M. U početku će Biosfera kao biće najverovatnije prvo iskusiti svetlu binarnost (tamno-svetlo), a zatim, u sledećoj fazi, trinarno (tamno-siva-svetlo), gde bi tama bila noć, svetlo – dan dok je sivo stanje prelaza (zora ili sumrak). U principu, njena slika sveta (kosmosa) biće opštija, ali verovatno će razviti mogućnost „zumiranja“ kroz određene (individualne) oči, nešto kao što radimo kroz mikroskop. Tako će moći da posmatra i spoljašnji prostor i da posmatra delove sebe iznutra. Mogla bi čak da vidi i prepozna sebe spolja direktno, očima članova svemirskih stanica ili indirektno kroz njihove instrumente.

A.T. Šta bi bili onda vizuelni receptori Biosfere? Kako bi dolazilo do obrade primljenih podataka?

G.M. Način na koji bi Biosfera mogla da vidi i doživi svet kroz njene delove/komponente u osnovi bi bio sličan kao kod ljudi i drugih oblika života. Pitanje je da li bi s nebrojenim senzornim komponentama mogla imati precizniju i kompleksniju „sliku sveta“. Drugim rečima, da li bi mogla da vidi i tumači svet na sličan način na koji njene komponente (recimo ljudi) mogu? Njena slika će biti mnogo složenija, ali verovatno će biti u stanju da „zumira“ kroz određene pojedinačne oči ili grupe receptora. Biosfera će moći da razlikuje Mesec, Sunce i svemir iza njih. Takođe, ona će prepoznati/osećati svoje „telo“, zemlju i okean ispod, veća područja koja su hladna (Arktik, Antarktik), vruća oko Ekvatora i topla područja između njih. Postojaće dve glavne vrste slikâ sveta, jedna koja dolazi iz života na kopnu, a druga iz života u vodi.

Na neki način bi čitava evolucija života na Zemlji mogla da se tumači kao razvijanje sve bolje rezolucije „slike sveta“, počev od onih prvih, najjednostavnijih binarnih slika nastalih kod prvih organizama pa sve do ove neverovatne složenosti viđenja sveta kakvu imamo danas.

Andrej Tarkovski, Solaris (1972), direktor fotografije Vadim Jusov, Mosfilm

A.T. Kako bi bio usmeren i organizovan pogled Biosfere?

G.M. Za Biosferu kao biće, „svet“ bi bio ceo prostor iznad njene spoljašnje površine, ono što nazivamo vasionom, a najbliži susedi bili bi Mesec i Sunce koji imaju i neposredan i vitalan uticaj na celu Biosferu. Ova gornja površina, atmosferski pojas, mogla bi da se uporedi s kožom na našem telu, dok bi se donja površina koja se graniči s korom mogla uporediti s našim crevima. Međutim, dok na našem telu postoje dve veze između ova dva spoljašnja prostora (usta i anus), a skoro ceo metabolizam se odvija uglavnom unutar jednog od njih, pitanje je da li postoje paralele s „telom“ biosfere. Čini se da je ovakav metabolizam prikladniji za složeni pokretni organizam (riba, ptica, miš, glista). Možda bi se metabolizam Biosfere mogao bolje porediti s jednoćelijskim organizmom, gde se razmena sa spoljnim svetom odvija preko cele membrane, ili s morskim ježom, čija se spoljašnja površina graniči s vodom, a donjim delom pričvršćenim za stenu. Ili bi možda vegetacija (drvo) bila najbolja paralela? Ulaz je odozgo: svetlost-sunce, voda-kiša, kiseonik; unos odozdo: minerali, voda. A izlaz iznad je: CO2, gasovi, zagađenje, dok je izlaz ispod: otpad, smeće, fekalije…

Svi oblici života koji se spajaju u Biosferu i dalje će imati svoj način organizovanja na manjim delovima (biocenoza) poput ćelija u određenom tkivu, ali sada će obavljati određene uloge kao određeni „organi“ biosfere kao celine. Održavajući svoju individualnost koja proizlazi iz našeg rođenja, postojanja i smrti, s vremenom će neki od nas verovatno takođe početi da menjaju svoje ponašanje i prioritete osećajući da postaju deo većeg entiteta. Rastuća zabrinutost širom sveta u vezi sa ekosistemom, globalnim zagrevanjem, emisijom gasova, raznim zagađenjima vode, vazduha i zemljišta i merama koje su dosad preduzete, brojne studije i zapažanja mogu se tumačiti kao koraci u tom pravcu. Čak i ove misli ovde izražene mogu biti mali doprinos istom procesu.

Izvor fotografija I ilustracija: Gregor Mobius. argoseye.wordpress.com

A.T. U odnosu posmatrača i posmatranog, i Biosfera se onda može misliti u kontestu posmatranog entiteta.

G.M. Vrlo je moguće da će pojava samosvesti omogućiti i samorefleksiju, mogućnost da Biosfera vidi sebe „spolja“, kao u ogledalu (Narcis). To je na neki način već počelo da se dešava s prvim letovima u kosmos i tada nastalim prvim slikama Zemlje kao planete. A ta viđenja sebe iz kosmosa možda su doprinela samoj pojavi njene samosvesti.

Veličina ljudskog bića u odnosu na Biosferu odgovara veličini bakterija u odnosu na čoveka, a reklo bi se da su i odnosi između njihovih složenosti slične. Biosfera obuhvata šumu/džunglu, jezero/okean, selo/grad… „vidi“ očima svih živih bića i oseća temperaturu kroz njihova tela. Moći će da vidi udaljene galaksije svim očima astronoma koji gledaju kroz svoje teleskope i najmanje stvari očima naučnika koji gledaju u mikroskop.

Za Biosferu će postojati dve vrste „drugih“:

a. Unutrašnji – dolazi od ljudske tehnologije, „Veštačke opšte inteligencije“ (AGI) koja bi se od prijateljskog „pomoćnika“ mogla pretvoriti u superioran ali ravnodušan entitet paralelan živom svetu, ali koji bi u nekom trenutku mogao potencijalno postati Biosferin smrtni neprijatelj.

b. Spoljni – Biosferino „potomstvo“ (ogranci) uspostavljeno na drugim planetama/ mesecima, ili mogući vanzemaljci koji izlaze iz svemira, a koji mogu biti ili živi ili neživi. Inteligencija je svojstvo žive materije, za koje se smatra da bi mogla biti i svojstvo i nežive materije. Možda bi pojam „inteligencija“ imao smisla samo kao atribut žive materije dok bi za neživu vise odgovarao „algoritam“.

Šta je onda i sa svešću (samosvesnošću)? Kada i kako, i pod kojim uslovima živa materija stiče samosvest i postaje svesna? Da li je ovo osobina koju bi mogao da stekne i neživi entitet-mašina? Šta je s nezavisnim, namernim, samoinicijativnim i samorefleksivnim ponašanjem? Da li bi neživi entitet/inteligencija takođe mogao da stekne ta svojstva? Šta je sa osobinama kao što su radoznalost, neiskrenost, apsurdnost, gluma, emocije, lenjost, mašta, da li bi ih i „Veštačka opšta inteligencija“ (AGI) takođe mogla steći? Takođe, šta bi predstavljao AGI „metabolizam“, da li bi imao nešto slično ovom vitalnom svojstvu žive materije? Njegova „hrana“bila bi solarna energija pretvorena u električnu energiju. Ali šta bi bio njegov „otpad“, starije, odbačene AI verzije, korišćene baterije, pokvareni solarni paneli…? Kakav bi u ovom slučaju bio proces reciklaže, da li bi i kako AGI reciklirao svoj otpad?

Možda je ovde na kraju vredno primetiti da će, u slučaju da se sve ovo desi, to biti živa samosvesna inteligencija – Biosfera, koja će preko ljudi omogućiti nastanak svog neživog potencijalnog rivala – „Veštačke opšte inteligencije“ (AGI).

Nakagin Capsule Tower, Shimbashi, Tokyo, Japan, arhitekta Kisho Kurokawa, 1970-1972.

Primer arhitektonskog koncepta metabolizma u posleratnoj japanskoj arhitekturi, koji spaja urbane megastrukture sa organskim biološkim razvojem.

Foto: Jeremie Souteyrat / Laif / Redux