Vladan Joler, Foto: Sébastien Calvet, 2018.

Pogrešne ideje iz prošlosti oblikuju našu sadašnjost  

 

Svaka mapa ima svoj jezik. Jezik simbola i veza. Osnovno je formulisati jezik. I onda kreneš da govoriš tim jezikom, i kreneš da pričaš priče. To je, zapravo, metaprostor koji se poziva na različite izvore i stvara nov mozaik

TRI PARALELNE LINIJE

A.T.: Da bismo razumeli prirodu tvog današnjeg rada, po kome si prepoznat u celom svetu, i to u sasvim različitim kontekstima, krenimo od perioda ranih dvehiljaditih, studija i vremena koje je obeležio rad na EXIT festivalu.

V.J.: Od samog početka sam, zapravo, vodio neke paralelne živote. Godine 1996. sam krenuo na Akademiju umetnosti u Novom Sadu, koju sam završio posle bombardovanja. Program se zvao „Grafičke i vizuelne komunikacije“. Međutim, tu 1996. obeležili su protesti, tako da su meni, u tom periodu, studiranje, protesti i aktivizam bili isprepleteni i objedinjeni. Čim sam završio studije, počeo sam da radim kao saradnik na predmetu „Intermedijalna istraživanja”, a ubrzo i kao asistent. Za mene je veliki značaj imalo iskustvo da budem deo ovog predmeta,     jednog od, po mom mišljenju, najeksperimentalnijih predmeta u formalnom obrazovanju u našoj zemlji, koji je 80-ih pokrenula Bogdanka Poznanović. Bogdanku su nasledili Lidija Srebotnjak i Dragan Živančević, koji su ovaj predmet transformisali u Odsek za nove likovne medije.      

Uporedo s tim okuplja se grupa ljudi koji su činili novomedijsku scenu, tada veoma aktivnu u Novom Sadu, oko kude (Centar za nove medije kuda.org, osnovan 2001) i Zorana Pantelića, a koja je proizašla iz onoga što je radila asocijacija APSOLUTNO. Tu upoznajem i Kristiana Lukića, sa kojim krećem da radim u okviru grupe Eastwood.      

Najzad, još jedna vrsta „greške“ desila se sa EXIT-om, gde sam radio kao kreativni direktor. Međutim, meni su te tri stvari uvek bile sasvim odvojene. Nikada nisam pronalazio da se one u nekom smislu ukrštaju. Ti životi su paralelno tekli i mislim da su se spojili tek nakon 2011 godine.

A.T.: Možeš li detaljnije da nam kažeš ko je činio tu novomedijsku scenu formiranu oko kude i koji su to bili ljudi i događaji u tom periodu ključni za njen nastanak. Kako je funkcionisala?

V.J.: To je bio nastavak aktivnosti i delovanja grupe APSOLUTNO, koje se oslanjaju, naravno, na prakse koje su njima prethodile. Ovaj proces je verovatno najbolje opisan u okviru projekta „Trajni čas umetnosti“, koji je kontekstualizovao odnos novosadske avangarde 70-ih sa današnjim umetničkim praksama. Refleksiju toga možemo videti i u izložbi „Mlečni put” (2022) koja je nedavno organizovana u MSUV. To je funkcionisalo na toj neverovatnoj Zoranovoj energiji, ali i mnogih drugih ljudi koji su tada bili aktivni. Kristian Lukić je vodio čitav serijal gostovanja i predavanja koja su se dešavala u tom prostoru. Sâm prostor je bio veoma interesantan jer se nalazio izvan centra Novog Sada. Bila je to kombinacija naprednih i kritičko-medijskih događaja i predavanja koja su se dešavala u ambijentu jednog zaboravljenog radničkog naselja.

Scena koja se tu generisala bila je deo širih međunarodnih mreža. Možemo reći da ima tu dosta veze s krugovima koji su se kretali oko mreža poput rhizome platforme, nettime i syndicate mejling lista ili događaja poput „Next 5 minutes“ u Amsterdamu. Kuda je bila jedan nod u toj mreži. Ove mreže nisu bile projektno postavljene, već su funkcionisale kao organske mreže teoretičara medija, aktivista i umetnika koji su se kritički bavili temom novih medija.

Od novosadske neoavangarde 70- ih, preko institucionalizacije predmeta „Intermedijalna istraživanja” u okviru Akademije umetnosti 80-ih, aktivizma 90-ih do novog talasa umrežavanja u 2000-tim – sve su to bili faktori koji su uticali na to da Novi Sad dobije jednu dosta drugačiju scenu od beogradske ili nekih drugih koje su se formirale u regionu.

A.T.: Biti nakon toga deset godina kreativni direktor EXIT-a sigurno je bilo važno iskustvo.

V.J.: To je bilo izrazito intenzivno i transformativno iskustvo. Biti ubačen tako mlad na takvu poziciju svakako je iskustvo koje mora imati uticaja i koje menja život. Mi smo sve izmišljali, ništa nismo znali, kako se organizuje festival, kako se prave kampanje, šta da radiš kada ti se 50.000 ljudi pojavi na kapiji…

Kada se ogoli, to jeste bio neverovatan događaj tih prvih godina, koji je imao težinu i značenje za mnoge ljude. Bilo je to jedino mesto gde si mogao da vidiš ljude iz bivše Jugoslavije u tolikom broju, koji su dolazili u prostor koji su osećali bliskim i sigurnim. Mislim da je to imalo veliku težinu. To je nažalost posle evoluiralo u nešto sasvim drugo. Sa druge strane, ja sebe nikad nisam video kao nekog ko želi da bude deo industrije zabave.

VREDNOSNI KOORDINATNI SISTEM

A.T.: Koje su se to još presudne stvari dogodile u tom periodu?

V.J.: Sa umetničke strane nesumnjivo izložba „Svet informacija“ (World Information.Org), koja je bila organizovana u Novom Sadu i Beogradu, i koja je proistekla iz tih viđanja, druženja, radionica, predavanja u kudi.

Tu sam izlagao rad u kategoriji „Future Heritage“, ali učestvovao sam i u samoj produkciji, definisao vizuelni identitet izložbe, i samu postavku. To je bilo neverovatno iskustvo. Scena obuhvaćena u okviru te izložbe predstavlja vrednosne koordinate koji za mene još uvek funkcionišu. Ja sam i dalje u glavi u tim koordinatama. Jedino imam osećaj da je ta scena, u međuvremenu, prestala da bude tako koherentna kao što je bila u tom momentu, već se transformisala u nešto drugo. Kuda je ubrzo nakon toga krenula u transformaciju u polje lokalnih politika, užeg društvenog aktivizma, a ono što se podrazumevalo pod taktičkim medijima, odnosno prostor novomedijskog aktivizma, počeo je da se sužava. Kristian Lukić je nastavio da vodi tu liniju negde napred, u okviru Muzeju savremene umetnosti Vojvodine u Novom Sadu.

Iako više ne funkcioniše kao scena, ova dešavanja su ostavila veliki trag na Novi Sad, kao i na Akademiju umetnosti u Novom Sadu.

Katalog / novine izložbe i konferencije “World-Information.Org / Svet Informacija”, 2003. kuda.org

SHARE LAB I KONFERENCIJE

A.T.: Spajanje ta tri uporedna koloseka o kojima govoriš ipak se najzad desilo sa Share Labom, oko 2011?

V.J.: Da, iako je ostalo nedefinisano gde to zapravo pripada. Jer to i dalje ne pripada ni novomedijskoj umetnosti, ni čistom aktivizmu, a ne pripada ni čistoj akademskoj praksi. Tako da mi se čini da, svesno ili nesvesno, konstantno tražim neku situaciju koja nije nigde, a istovremeno je svugde.

U vreme kada smo krenuli da osmišljavamo prvu SHARE konferenciju, ideja o konferenciji kao zabavi nije bila toliko aktuelna. Tada sam „povukao“ neka znanja i kontakte iz prethodnog iskustva medijskog aktivizma, ljude koji su, opet, odrasli u nekim svojim prostorima i imali svoje mreže. Programski mi je tu npr. pomogao Peter Sunde iz Pirate Baya koji me je, opet, povezao s grupom interesantnih ljudi koji su tada radili i sa Wikileaksom i tom ekipom, te sam sve to uspeo da upakujem u program koji je bio balans internet aktivizma i internet kulture

Međutim, posle dve godine smo shvatili da događaji sami po sebi nisu dovoljni. Problemi na koje smo nailazili u polju internet politika nisu mogli biti rešeni samo kroz okupljanja i razmene ideja nego je bila potrebna ekspertska organizacija koja treba sistemski da odgovori na probleme.

Mislim da to nije bio loš potez. Po mom mišljenju Share fondacija i danas ima ulogu u društvu, u domenu pravne analize, donošenja različitih politika vezanih za internet, u kreiranju znanja. Kada smo osnovali Share fondaciju, bilo je to dosta specifično polje aktivizma u okviru digitalnih prava, dok je sada, deset godina kasnije, to postao industrijski kompleks organizacija i događaja posvećenih zaštiti digitalnih prava rasprostranjen po čitavom svetu.

Razlog što sam počeo sa istraživanjima u Share Labu je što više nisam želeo da upravljam ljudima, već da sa ljudima horizontalno radim, istražujem. I više nisam želeo da radim projekte. Od tog momenta je nastupila neka vrsta mog ličnog preporoda. Osvestio sam da na nečemu mogu da radim beskonačno dugo i da ne moram da zavisim od rokova. U kontekstu istraživanja na osnovu kojih su nastale ove mape, to verovatno i nije moguće uraditi drugačije, osim ako se tome ne posvetiš u jednom dugom vremenskom periodu. A onda sam shvatio da imam u sebi energiju za neverovatne maratone. Sećam se perioda kada sam danima pritiskao Ctrl C – Ctrl V (smeh), pomeram tačke na nekoj mapi. Pa mi se to ne sviđa, pa vratim. I tako unedogled.

Za mene je ključna bila ideja – ja to ne moram, ne moram da pišem projekte, ne moram da odgovaram nikome. Mi smo u stalnom trčanju za reputacijom i kapitalom. Ali može se živeti i skromno, ali slobodno. Ako osnovna vrednost nisu novac i reputacija, onda rezultati igre postaju sasvim drugačiji. Ali to svakako jeste vrsta privilegije koju sam sebi mogao da priuštim

A.T.: Koja je to grupa ljudi, vrsta stručnjaka okupljena u Share Labu?

V.J.: U početku smo većinu stvari radili Andrej Petrovski, Dušan Ostraćanin, Nikola Kotur i ja. Tim je počeo da raste, kada smo sve više počeli da postavljamo pitanja Zašto?, a ne samo Kako? Ne samo kako nešto radi, već koji je smisao toga. Pitanje smisla i analize dovelo je do toga da imamo različite druge ljude koji mogu da nam pomognu da razumemo zašto. Ono što nam je bilo uzbudljivo u početku bilo je – kako mogu da vidim iza tog ekrana, da vidim kako izgledaju te mreže, sistemi prikupljanja i svi ti nebrojeni slojevi tehnoloških sistema. Međutim, već sa prvom velikom mapom koja je opisivala algoritamske procese Fejsbuka, primarno pitanje koje se postavljalo je ne sama infrastruktura i procesi nego koji je društveni i politički smisao tih prostora koje smo istraživali. Za to nam je bio potreban sasvim drugačiji set znanja.

Postojao je period u kome sam bio apsolutno zaljubljen u ideju detektivskog posla. I dan-danas mi je žao što nisam uspeo da završim neki akademski program kriminalistike. Moja želja je bila da napravim detektivsku agenciju, poput Alana Forda, Dilana Doga i Martija Misterije, ali u kombinaciji s Blejdranerom. Detektivska agencija koju sam želeo da napravim trebalo je da se bavi samo statističkim nasiljem i veštačkom inteligencijom. Želeo sam da imam kancelariju, sa ispisanim imenom na staklu, na stolu punu pepeljaru opušaka i polupraznu flašu viskija. Da objavljujem oglase u novinama, na koje se niko neće javljati, zbog čega ću biti očajan i siromašan, i sve što je deo te priče. Ali onda su stvari sa Share Labom počele da se dešavaju previše brzo.

ShareLab, Invisible Infrastructures Online Trackers (detalj), labs.rs, 2015.

A.T.: Za prezentaciju istraživanja često koristite primere i ilustracije iz istorije umetnosti.

V.J.: U pokušaju da razumemo smisao sistema koje istražujemo, jako je bitno da razumemo istoriju, geneologiju tih sistema. Tragove većine tehničkih sistema i sistema kontrole koje danas vidimo možemo pratiti stotinama godina unazad. Na primer, početak analize metapodataka možemo povezati sa centralizacijom britanskog poštanskog sistema i uvođenja poštanskih markica 1840. godine kada se uspostavlja sistem tajnih prostorija unutar poštanskog sistema gde se sistematski zapisuju podaci koji postoje napisani na kovertama.

Ponekad te ilustracije nemaju samo istorijsko značenje, nego ih koristim kao neku vrstu metafore. Tako da, recimo, naslovna ilustracija istraživanja hacking teama jeste viktorijanska ilustracija Njutnove prizme gde se svetlost prizme rastače na linije i analizira. Po mom mišljenju, to je predivna analogija za savremenu analizu metapodataka.

Dijalog sa prošlošću je za mene jako bitan i svaki put kad otvorimo neku novu temu, uživam u njenoj genealogiji. Zato većina priča i mapa koje smo objavili imaju takve ilustracije i primere .

Nova mapa na kojoj radim već tri godine bavi se samo istorijom tehnoloških sistema i sistema kontrole, od 1500. do danas. U Anatomiji veštačke inteligencije koju smo objavili 2018, obrađuje se produžena anatomija jednog uređaja, koja se jednim delom bavi geologijom medija. Nova mapa sada praktično razlaže iste te sisteme duboko kroz istoriju, unutar koje pratimo kako nastaju sve te infrastrukture kontrole.

JEZIK MAPA

A.T.: Provedi nas kroz proces rada na ovako složenim mapama. Da li koristite i neke već postojeće programe obrade podataka?

V.J.: Koristili smo sve instrumente koji su nam bili dostupni a koji nam mogu pomoći da osvetlimo neki deo sistema koji istražujemo. Mi, koji se nalazimo van te crne kutije koju posmatramo i istražujemo, smo u vrlo asimetričnom odnosu moći u odnosu na onoga ko se nalazi unutar toga, ko upravlja tim sistemima. Naše tehničke, finansijske i istraživačke mogućnosti uvida su veoma male. Jedini način da vidimo te sisteme jeste da koristimo što je više moguće dostupnih metodologija. Jer svaka metodologija, svaka tehnologija pruža određenu moć. Skeniranjem mreže ili razumevanjem topografije mreže mogu na primer da razumem odgovor na pitanje Gde? Mogu da razumem osnovnu arhitekturu sistema koji posmatram. Međutim, sasvim drugu metodologiju koristimo kada na primer skeniramo interfejse tih sistema. Tada koristimo metode skrejpovanja, koji nam omogućavaju neku drugu vrstu uvida i daju neke druge odgovore.

Rad sa svakom od tih metodologija zahteva specifičnu vrstu znanja. Svaki od tih različitih načina gledanja ili načina analize i prikupljanja podataka jeste odgovor na jedan mali deo ogromnog mozaika planetarnih sistema komputacije, protoka podataka i eksploatacije.

Vizualizacija podataka igra veliku ulogu u više segmenata. Pošto se istraživanja često bave tokovima podataka, vizualizacija je često jedini način uvida. Svaka vrsta vizualizacije ima svoj alat na osnovu oblika podataka i načina prikupljanja podataka. Kada uspemo da pretvorimo podatke u njihovu vizuelnu formu, onda smo u mogućnosti da ih dalje analiziramo i na samom kraju koristimo kao medij za komunikaciju sa drugim ljudima.

Kako su istraživanja išla dublje, i crteži i mape postajali su sve komplikovaniji. Ako uzmemo Anatomiju ili neku od velikih mapa koje su nastale posle nje, one uvek sadrže delove prethodnih istraživanja i prethodnih mapa. Nekad su to samo simboli koji se prenose iz jedne mape u drugu, a nekad su to i čitave mape ili delovi mapa koje  postaju integralni deo nove mape. To je jedna vrsta nelinearnog narativa koja se proteže kroz različite mape. Tako da ove poslednje mape sadrže sve prethodne. Bez istraživanja koja su rađena još 2014. ove sadašnje mape ne bi ni mogle da se dese. Tako kad sam, na primer, krenuo da radim „Anatomiju“ već sam napamet znao sredinu te mape, tačno sam znao kako svaki segment te infrastrukture funkcioniše. Ono što nisam znao bile su bočne strane mape. Veliki deo tih istraživanja zasnovan je na istraživanjima i podacima drugih ljudi.      

Te mape su, zapravo, metaprostor koji se poziva na različite izvore i stvara jedan novi mozaik. Ne bi bilo moguće da sve to u potpunosti nosi neki mali tim ljudi.Samo na primer istraživanje lanaca snabdevanja predstavlja beskrajno polje koje se širi kao fraktal od samog uređaja preko hiljada fabrika do velikog broja rudnika. Nekad se širi, nekad se sužava. Nekad postoji samo nekoliko mesta. Za štampu čipova, na primer, postoje samo tri ili četiri mesta. Taj prostor je kao fraktal koji fluktuira.

Izložba “Novi ekstraktivizam: o mašinama i eksploataciji ljudi i prirode”, Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad, 2020.

A.T.: Mape su izrazito kompleksne, sadrže velike količine podataka i vezâ koji uspostavljaju. Da bi se sve to moglo sagledati, potrebne su velike dimenzije i specifičan ugao gledanja. Možeš li da nam približiš način organizacije rada na njima?

V.J.: Mape se materijalizuju na kraju, zbog izložbe, muzeja ili prezentacije. Ali one žive sve vreme unutar nekog svog digitalnog prostora. Ja te mape bukvalno crtam. Krenem od jedne tačke koju povezujem sa sledećom i tako unedogled.

Svaka mapa ima svoj jezik. Jezik simbola i veza. Osnovno je formulisati jezik mape. Kada kreneš da govoriš tim jezikom on ti omogućava da pričaš priče. Jezik mape bi trebalo da bude definisan pre nego što kreneš da crtaš samu mapu. Ali u mom slučaju to nije uvek slučaj i dosta često jezik mape evoluira sa samom mapom. Na primer rad na ovoj aktuelnoj mapi traje tri godine. A za to vreme se promeni i moje razumevanje same teme koju istražujem i stil i smisao. I onda se vratim na početni deo mape, koji sam radio pre godinu dana, i pitam se šta je to. Tako da čitava mapa evoluira u nekim ciklusima.

Međutim, ono što je važno za svaku od tih mapa jeste činjenica da koliko vremena se uloži da se ona napravi toliko vremena treba i da se o njoj napiše tekst.  Eseji koji prate mape su za mene veoma bitni.  Oni predstavljaju neku vrstu vodiča kroz nelinearni prostor mape. Oni praktično postavljaju vizuru, mogući ugao čitanja mape i pomažu ljudima da rastumače i bolje razumeju samu mapu.

Za određenu publiku mapa je samo vizualizacija eseja. Na primer„Anatomija“ danas funkcioniše kao naučni tekst koji je citiran stotinama puta. Međutim, u kontekstu muzeja ili galerije, te mape funkcionišu skoro potpuno odvojeno od samog teksta. Za mene podjednaku težinu imaju i eseji i same mape.

A.T.: Gde sve ove mape „žive“? Na koje sve načine se mogu videti, misliti, doživeti?

V.J.: Različito je konzumiranje mapa u digitalnom obliku, gde se one čitati na različite načine, od doživljaja u fizičkom prostoru, gde ih ti praktično čitaš telom, krećući se kroz prostor. Ja na mape gledam kao na teritoriju, na prostor. To je jedan nelinearan narativ, koji nema ni početak ni kraj. To je prostor kojim se može kretati na različite načine.

Takođe je važno i pitanje rezolucije mape, ali ne u smislu broja piksela nego u smislu rezolucije informacija koje su na njoj prikazane. Rezolucija predstavlja dubinu mape. Ono što je na njoj prikazano i ono što je izostavljeno. Ono što je izostavljeno, podjednako je važno kao i ono što je prikazano. Rezolucija je, naime, veoma bitna i u teoriji prikupljanja podataka i nadzora. Na kraju, sve ove mape koketiraju sa maksimalnom veličinom i u fizičkom i u digitalnom prostoru.

Druga stvar važna za rezoluciju i materijalnost mape jeste da ako postaviš ljudsko biće u fizički prostor to biće mora biti u stanju da pročita nešto što se nalazi i na vrhu i na dnu te mape. Negde je ona ograničena na tu antropocentričnu veličinu. Paola Antoneli, kustoskinja Muzeja moderne umetnosti u Njujorku, za Milansko bijenale je prvi put povećala dimenziju mape na 7 m. Pre toga su ove mape uvek bile istih veličina. Iako je nisam video u Milanu, nedavno sam je video u MoMI, i to stvarno izgleda fascinantno.

Mapa je nelinearan prostor za skladištenje informacija. Jer kada, na primer, imaš mapu sveta, korisnici mapa ne čitaju sve ispise koji su jedni pored drugih. Selo po selo, grad po grad. Na svakoj mapi uvek tražiš neki orijentir, krećeš se kroz nju. Ali ne čitaš je linearno. Zato i dopustim da tih sitnica i podataka ima puno.

Mapa je u stvari konstantan proces klasifikacije. Sve vreme klasifikuješ realnost.

Aleksandar Zograf, portret Vladana Jolera, 2023.

ALI, DA LI JE TO UMETNOST?

A.T.: Da li je mapa i umetnost?

V.J.: Nikada to nisam video kao umetnički proizvod, već više kao formu sintetizovanog znanja. Meni je to više kao neki udžbenik. I to besplatni, Važno mi je bilo samo da je ta mapa u nekom dostupnom formatu, koji ljudi mogu lako da konzumiraju, dele i skladište.

Bitno da otpor (konzumiranju) bude što manji da bi ona funkcionisala kao edukativni materijal. Jer što je ona komplikovanija za skidanje i štampu, to manje igra svoju funkciju. Da je napravljena u nekom obliku koji mogu da izvedu samo galerija ili muzej s velikim budžetom, ona bi manje služila svojoj svrsi. Što je ona materijalno svedenija i što jeftinije može biti izvedena, to više igra ulogu edukativnog materijala, a ne fetiš objekta.

A.T.: „Anatomija“ kreće s leve strane od dela ekstrakcije sirovina neophodnih za stvaranje ovih uređaja, preko skladišta do mesta njihovog recikliranja ili uništavanja. Da li si obišao neka od ovih mesta koje identifikuješ na mapi?

V.J.: U nekom trenutku sam sarađivao sa Mozzila fondacijom, u okviru projekta koji je istraživao ideju otvorenog i etičkog pristupa „internetu stvari”. Kroz taj proces istraživanja sa njima, koji se dešavao u različitim delovima sveta, obišao sam razna mesta. Na primer, bili smo u Indiji dva-tri puta, u Kini, po Evropi. Ali sam te odlaske iskoristio da istražujem delove priče koji su mene interesovali i koji su se transformisali na kraju u „Anatomiju”. Tako sam bio u Indiji u ilegalnim rudnicima, ili na mestu gde je groblje prekookeanskih brodova, na grobljima elektronskih uređaja, gde ljudi na ivici egzistencije tope te uređaje i udišu smrtonosne gasove.

U jednom periodu sam se bavio sakupljanjem metala i elemenata koji sačinjavaju uređaje koje smo istraživali. Sada je ta „kolekcija“ u Lincu u „Ars Electronici“, u okviru stalne postavke. Uz to, imam i veliku kolekciju uređaja koji se pojavljuju u okviru ovih istraživanja. Na taj način ljudi lakše prihvate informacije s mape, kad vide taj kontekst. Ali to nas vraća na problem optimizacije. Kad sam uspeo da napravim tu kolekciju, koja bi mogla da ide uz mapu, onda se pojavio problem materijalnosti tih stvari. Čim imaš objekat, postaješ rob tog objekta. Na primer za OFF biennale u Budimpešti smo morali bukvalno da švercujemo to kamenje preko Bezdana do Budimpešte. Onda sam shvatio da ne mogu da opslužujem tu materijalnost i vratio se na postavke bez objekata.

Takođe smo Kejt (Kroford) i ja obišli i skladišta Amazona. Prijavili smo se za obilazak, turu koja je strogo kontrolisana, sa grupom u kojoj su se većinom nalazili rođaci i prijatelji ljudi koji tu rade. Bilo je to neverovatno iskustvo. Sasvim izvesno je to jedno od najintenzivnijih mesta koja sam posetio istražujući materijalnost tehnologije. Automatizovani sistemi i roboti u simbiozi s tim jadnim ljudima koji tamo rade. Tamo je toliko bučno, kao da si u nekoj mašini. Istovremeno je veoma otuđeno jer ništa nije prilagođeno ljudskom biću, već je sve prilagođeno automatizovanim mašinama. Raspored objekata u tim skladištima nije projekcija ljudske logike nego statističkih projekcija kretanja robe i podataka. Ljudi koji su tu zaposleni prate instrukcije koje dobijaju od mašina. Oni su samo delovi produžetka tog sistema. I sve se konstantno ubrzava, jer je sistem takav. Tamo ljudi pate.

Kejt Kroford i Vladan Joler, “Anatomija jednog sistema veštačke inteligencije” (2018),
izložbena postavka u Muzeju moderne umetnosti Njujork., 2022.

A.T.: Mapa „Anatomija veštačke inteligencije“ bila je izložena na postavci „Systems“ u Muzeju moderne umetnosti, ali se već od 2018. godine nalazi u kolekciji ovog muzeja, kao i u kolekcijama mnogih drugih muzeja i institucija. Te godine ste osvojili i veliki broj prestižnih nagrada.

V.J.: Istraživanja na „Anatomiji“ bila su pokrenuta tom crnom kutijom i željom da saznamo i vidimo kako se i šta dešava unutar te crne kutije. Za mene je jedan od prelomnih trenutaka bio kada sam čitao „Geologiju medija“ Jussi Parike. Razlika između ove mape i drugih je što uspostavlja odnose između prirode, ljudi i tehnologije, a ne samo između ljudi i tehnologije. Što, opet, nije ni toliko novo.

I zato mi je zanimljivo i drago da mape ne funkcionišu samo u prostoru umetnosti. Tu i najmanje funkcionišu. Meni je najteže da mislim mape u kontekstu umetnosti. Tako da sam većinu vremena provodio na događajima iz oblasti ljudskih prava, aktivizma, javnih politika. Jer njih to zanima iz praktičnih razloga. Ako nešto jeste, onda će to funkcionisati na različitim poljima. Meni je važno kako to funkcioniše na fakultetima, i to najviše društvenih nauka, koji to vide iz svog ugla.

U MoMI su organizovali čitavu postavku „Systems“ na neki način kao refleksiju ove mape, kao njen konceptualni produžetak. Tako da tu ima nekoliko radova koji pričaju sličnu priču, odnosno određene segmente te priče. Sa druge strane, ista mapa je u Evropskoj komisiji postavljena ispred WC-a u prizemlju (smeh). 

Za mene je važno da one ne igraju priču umetničkog tržišta i art reputacije, već su to objekti koji nalaze svoje mesto u najrazličitijim kontekstima, a ne samo unutar prostora umetnosti.

A.T.: Ali ti predaješ na Akademiji umetnosti? Šta to onda govori o umetnosti danas?

V.J.: Imao sam recimo problem s doktoratom u Novom Sadu, jer je određenim kolegama bilo nejasno može li to da pripada oblasti umetnosti. Po mom mišljenju, te mape opisuju šta novi mediji zapravo jesu. One predstavljaju analizu produžene anatomije novih medija. One ne koriste nove medije kao alat nego pokušavaju da opišu šta novi mediji zapravo jesu.

Druga stvar koja se desila jeste da je to što su mape postavljene kao istraživačke priče dobro rezonovalo sa određenim brojem umetničkih radova umetnika poput Džoane Mol, Adama Harvija i drugih. Sve to se dešava u istom trenutku kada su Forensic Architecture pokrenuli slična pitanja ali sa drugih pozicija, kada je postalo jasno da umetnost može da bude samo istraživanje, bez finalnog oblika, kao proces koji razumemo kao umetnost. I tada se sve poklopilo. Umetnost kao istraživanje svakako nije nova stvar i uvek je bilo deo samog procesa. Ali u ovom slučaju metode su proširene novim taktikama koje se donekle graniče sa forenzičkim metodama i obaveštajnim metodama koje pripadaju sistemima kontrole.

Mislim da većina ljudi oko mene, s kojima sam radio, u tom smislu nije tretirala te svoje finalne proizvode kao umetnička dela. Već izvestan broj godina nemam osećaj da proizvodim umetnički objekat u užem smislu. To su za mene više kognitivni proizvodi koji često imaju estetsku ili umetničku dimenziju. Moj finalni proizvod je predavanje koje ima i svoj vizuelni deo, u kartografskoj formi. Za mene je kartografija medij u kojem se izražavam.

NOVE KATEGORIJE MISLI I DELOVANJA

A.T.: Tvoje mape predstavljaju zapravo vizualizaciju misaonog postupka.

V.J.: Tako je. Jer sve ove mape, ma koliko delovale neljudski, one su jako ljudske. Ne postoji proces vizualizacije podataka koji ne podrazumeva određenu ljudsku nameru. U svojoj pojavnosti mape pretenduju da budu reprezentacija istine. Ipak, veliko je tu prisustvo autora – od izabrane boje, rezolucije, itd.

A.T.: Možda ovo vreme zahteva neke nove kategorije znanja i nove metodologije.

V.J.: Te kategorije su odavno razbijene. Status kategorija se održava još jedino kroz institucije. Ta tri načina sagledavanja istine – kroz nauku, filozofiju i umetnost. Svako od tih polja ima svoju metodologiju tumačenja. A onda postoje međuprostori, gde je sve isprepletano.

U vrlo pragmatičnom načinu razmišljanja o asimetriji naših moći spram moći velikih sistema, shvatiš da je naša prednost fleksibilnost da sve te oblike gledanja koristimo na najkreativniji mogući način. Ako kreneš nešto da radiš uz pomoć naučnog metoda, teško bi mogao nešto da uradiš jer bi se zakucao u nekom detalju, i taj detalj bi onda nastojao da objasniš, potvrdiš kroz neki eksperiment. I zato sve to kaska. Ili ako kreneš da radiš ove mape samo sa aspekta istraživačkog novinarstva, opet bi se zakucao – šta je tu etički, šta nije, mogućnost dobijanja intervjua itd. U istraživanju Hacking Team-a smo se susreli sa pitanjem te fleksibilnosti, etike. Ono što je predstavljeno u tom istraživanju jeste nešto što nam se dešava svaki dan – nešto što je sam model kapitalizma nadgledanja. A kada to uradiš, svi se zapanje: Kako si se usudio da to tako analiziraš?! To pokazuje kako mi sami sebe sputavamo u saznavanju. Ali, kako sam puno vremena proveo na hakerskim konferencijama, za mene je ono šta se može a šta se ne može malo blurovano.

A.T.: Upravo na konferencijama tvoji radovi žive kroz tvoja izlaganja.

V.J.: Meni je izlaganje u formi predavanja neodvojivi segment samog rada. Da li je to u nekom prostoru, da li je odštampano ili nije – to mi je manje bitno. Međutim, sada smo svedoci hiperprodukcije događaja konferencija. Kao što bi Bruce Sterling rekao, sada su ovi događaji su postali magazini, novine savremenog doba.

Vladan Joler, “Novi ekstraktivizam”, izložbena postavka, Aksioma, Ljubljana 2022. Foto: Domen Pal / Aksioma

A.T.: U formalnom smislu, jedino „Novi ekstraktivizam“ nije samo mapa, već je prezentiran i kao, uslovno rečeno, video-uradak.

V.J.: „Novi ekstraktivizam“ je različit od svih ostalih mapa, jer je nastao od fusnota svih tih drugih mapa. Sačinjen je od slojeva koncepata i ideja koje su proistekle kao rezultat čitanja i istraživanja svih prethodnih mapa. Ona je zato i najluđa, jer je više bila „za mene“. Iako je to ponajviše miks citata i alegorija, bliska mi je i draga.

Međutim, i tu je prvo nastala mapa. Hteo sam da ta mapa ima brojeve koji obeležavaju fusnote, koje tako postaju forma linearnog eseja. I onda sam uspeo da u saradnji sa Živom Stanojevićem, Saletom Ilićem i Igorom Lečićem transformišem tu mapu i esej u video. Kako sad držim izaganja o ovom radu, vidim da je to dosta intenzivno i naporno pratiti, te da jedino funkcioniše s pauzama. Ali ovo je, svakako, sada nov momenat jer rad izlazi u trodimenzionalni prostor. Godinama sam izbegavao dodavanje dimenzija. Jer sve bi ove mape mogle biti trodimenzionalne ili n-dimenzionalne. Međutim, i sada, ovako svedene već su na granici mogućeg. 

A.T.: Još jedna saradnja obeležila je tvoju dosadašnju karijeru. Mateo Paskineli (Matteo Pasquinelli) i ti ste autori rada „Nooscope“ iz 2020. godine. Vertikalno postavljeni kartografsko-esejistički prikaz principa rada veštačke inteligencije i učešća ljudskog znanja u tome. Pregledna i potkrepljena demistifikacija veštačke inteligencije.

V.J.: Mateo je profesor filozofije veštačke inteligencije na Univerzitetu umetnosti i dizajna u Karlsrueu. Meni su mnogi njegovi tekstovi pomogli da bolje razumem delove svog rada, tako da mi je bilo veliko zadovoljstvo da radim sa njim. Svaka od tih kolaboracija je specifična na svoj način, drugačiji način.

Rad je dosta dugo trajao. Radili smo na njemu skoro godinu dana. I drago mi je da sam sa Mateom mogao da prođem ceo taj proces, jer je on veoma specifičan mislilac. Najinteresantnije mi je bilo da razumem njegov proces mišljenja. Ta mapa je možda, ma koliko je sâm tekst za nekog čitaoca malo tvrđi, veoma svedena i jednostavna, i objašnjava proizvodni proces jednog modela veštačke inteligencije. Meni je bitno da smo to uradili jer sam sebi raščistio neke segmente kako to funkcioniše, a sa druge strane mislim da jednom kad u potpunosti razumemo tu vrstu geneze kako nešto radi, kako se nešto stvara, tada možemo da postavljamo neka druga pitanja. Možemo da pronađemo neke momente koji možda nisu vidljivi u prvi mah. Razumevanjem svih tih koraka koji utiču na formiranje veštačke inteligencije, rekonstrukcijom tih koraka, možemo razumeti sve skrivene delove ljudskog rada i različitih vrsta ljudskih intervencija koje vode ka nekoj pristrasnosti, koja je utkana u neki model koji se kasnije projektuje ka realnosti. Pokušaj da se razume materijalnost tehnologije jeste način da razgovaramo o svim problemima koji se vezuju za veštačku inteligenciju i njene limite.

A.T.: Radiš na novoj mapi. Možeš li da kažeš nešto više o njoj?

V.J.: Novu mapu radim s Kejt Kroford, kao deo istraživačkog projekta na NYU. Ta mapa je opet na granici mogućeg. Zapravo, ona je u polju nemogućeg. Mislim da se niko ne bi usudio da radi tako nešto, tako da jako poštujem Kejt što radi ovo sa mnom.

Nova mapa je vezana za istoriju, a sa istorijom je dosta nezgodno. Ma koliko se trudili da napišemo nešto drugačije, ona je u većini slučajeva refleksija postojećih izvora.Teško je izvući se iz toga i jako je teško doći do materijala i sintetizovanog znanja iz drugih izvora. A mislim da je ovo priča koja treba da se ispriča. Problem je što je jako kompleksna, a zasnovana je na genealogiji stvari na kojima smo dosad radili – kako smo došli do svih objekata i koncepata koji su predstavljeni na prethodnim mapama.

Rad čine četiri velike mape – prva je arheologija medija, zatim istorija klasifikacije, istorija komputacije i na samom kraju istorija sistema kontrole. A sve četiri kreću od 1500. godine, prateći posledice industrijskih, naučnih revolucija, konsekvence koncepata i ideja koje danas živimo.

Na primer ukoliko pokušamo da dekonstruišemo istoriju prikupljanja, beleženja i prepoznavanja lica, tehnologije koja je na primer sada prisutna u Beogradu kroz državni projekat Smart City, ta istorija nas vodi prvo do pojave fotografije kao medija, ali vrlo brzo i do masovnog fotografisanja u francuskim zatvorima. Ove fotografije su zatim korišćene za eugeničke eksperimente kako bi se dobilo lice „tipičnog kriminalca”. Ovi su eksperimenti nakon toga korišćeni za dokazivanje eugeničkih teorija o superiornosti i ispravnosti jedne rase ili nacije u odnosu na devijantnost druge. Jako je bitno da pokušamo da kritički sagledamo ovakve istorijske aspekte zato što će nam oni omogućiti da bolje razumemo sadašnjost. Slično je i sa sistemima za prepoznavanje emocija koji se sad koriste u modelima veštačke inteligencije a koji zasnovani opet na pogrešnim idejama o univerzalnim emocijama koji su sad utkani u sisteme klasifikacije. I takvih primera ima jako puno.  

Ova mapa može biti interesantna jer proučava način kako da razumemo prošlost kao proces razvoja sistema kontrole. Kako su tehnologije koje oblikuju našu sadašnjost bazirane na pogrešnim idejama iz prošlosti.