Olga Majcen Linn (levo) i Sunčica Ostoić (desno), CERN, 2016.

Intenzivno kuriranje

Intenzivno kuriranje je vezano uz rad sa umjetničkim djelima koja sadrže različite oblike rizika – zakonske, medijske, etičke, jer su povezana s transgresijom političkih, znanstvenih i društvenih normi. Ono označava bezrezervnu posvećenost produciranju i prezentiranju kontroverznih djela koja operiraju u području tabua, kao i odvažnost za preuzimanje odgovornosti za ishode recepcije takvih umjetničkih djela u javnosti. Intenzivnim kuriranjem sudjeluje se u otvaranju novih umjetnička područja.

KONTEJNER se bavi intenzivnim kuriranjem.

Dvadeset godina nakon održavanja 26. salona mladih na zagrebačkom Velesajmu (2002), organizovanog u pedeset transportnih kontejnera, po kojima je udruga KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse i dobila ime, ova organizacija danas predstavlja jednu od centralnih regionalnih tačaka u oblasti promišljanja i produkcije radova iz oblasti savremene umetničke prakse, koji problematizuju odnos nauke, tehnologije, tela i umetnosti. Olga Majcen Linn i Sunčica Ostoić, koje su osnovale i vode ovu udrugu, zasnivaju svoj rad prvenstveno na istraživačkom kustoskom delovanju, produkciji umetničkih radova, organizaciji umetničkih festivala i edukativnih programa. Kustoski su osmislile i organizovale preko 120 grupnih i samostalnih izložbi, performansa, predavanja, radionica i prezentacija domaćih i svetskih poznatih umetnika, teoretičara, filozofa, naučnika, inovatora, i to u Evropi, SAD-u, Kanadi, Japanu i Kini.

Već niz godina organizuju tematske festivale poput “Touch Me” (od 2005), posvećenog vezama između tehnologije, nauke i umetnosti, „Device_art” (od 2004), koji se bavi napravama i mašinama kao umetničkim medijima, i „Ekstravagantna tijela” (od 2007), usmeren prema istraživanju politika normaliteta u odnosu na ljudsko telo i um, a rad hrvatskih savremenih umetnika podržavaju putem produkcijske platforme “UradiSam_ARTLAB” (od 2006.).

O značaju i oficijalno prihvaćenom ugledu ove organizacije dosta govori i činjenica da je udruga KONTEJNER bila izvršni producent nastupa Tome Savića-Gecana, koji je predstavljao Republiku Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu 2022. 

Sa Sunčicom Ostoić i Olgom Majcen Linn govorimo o putu koji ih je doveo do ovakve pozicije, tematskom i produkcijskom opsegu njihovih projekata, ali i o novim ulogama glavnih aktera u okviru sistema savremene umetnosti i novim politikama predstavljanja umetničkih praksi.

Podatak da je udruga KONTEJNER izvršni producent prezentacije Republike Hrvatske na Venecijanskom bijenalu 2022. godine navodi na pitanje o tome kako je došlo do postepene inverzije uloga i mesta unutar sistema savremene umetničke prakse, posebno u odnosu nosećih institucija sistema i nezavisnih organizacija?

U Hrvatskoj se u posljednjih dvadeset godina izvaninstitucionalna kultura pozicionirala kao ravnopravan akter na kulturno-umjetničkoj sceni. Neke od najprogresivnijih suvremenih umjetničkih tendencija produciraju i reprezentiraju upravo nezavisni kustoski kolektivi koji su stekli znatnu međunarodnu reputaciju. Ali pozicioniranje se nije dogodilo samo od sebe, već je nezavisna scena kroz udruživanje i lobiranje u proteklih dvadeset godina postupno rasla, razvijala se i usustavljivala da bi došla na razinu na kojoj djeluje danas. Isto vrijedi i za pojedinačne udruge poput KONTEJNERA, koje su osnovane radi ostvarivanja, u našem slučaju kustoskih aspiracija i interesa, i koje su se kroz vrijeme unapređivale postajući sve profesionalnije, do te mjere da im se može povjeriti zadatak produciranja nacionalnog učešća na Venecijanskom bijenalu.

Spomenule bismo i osobni element vezan uz libidinozan odnos spram tema, zadovoljstvo koje proizlazi iz samoizabranog posla, te pristanak na prekarni rad koji je na području suvremene umjetnosti sve učestaliji. Takva kultura pristupa radu upravo je postavila izravne načine identificiranja sa organizacijama, programima, umjetnicima i njihovim projektima koji su doveli do procvata i održivosti nezavisnih institucija kao što su, uz nas, WHW, BLOK, DOMINO, URK i mnogi drugi. Svi mi radimo ono što smo sami osmislili kao misiju i viziju i na način samostalnog horizontalnog ili hijerarhijskog organiziranja.

Molim vas da nam kažete nešto više o festivalu „Ekstravagantna tijela”, čija smo izdanja posvećena temama „Ekstravagantne godine” (Kulturni centar Beograd 2014) i „Zločina i kazne” (Dom omladine 2016) i) mogli videti i u Beogradu.

Trijenalni tematski festival Ekstravagantna tijela, kojegi smo pokrenule 2007. godine, proizašao je iz našeg projekta pod nazivom Bolnica, u kojem se kroz umjetničke performanse i predavanja sagledavala instrumentaliziranost medicinskih institucija i praksi, kao i tabui koji se razvijaju oko bolesnika i bolesti. Festival Ekstravagantna tijela se nadovezao i proširio tematski korpus kritički pristupajući kontroverznim narativima politika i ideologija normaliziranja subjekata, društvenih i kulturnih praksi koje odstupaju od moralnih, etičkih ili pravnih normi. Fokus festivala su načini na koje društvo određuje granice normalnog i patološkog, prihvatljivog i tabuiziranog, produktivnog i neproduktivnog, bilo da je riječ o tjelesnosti, mentalnom zdravlju, društveno neprihvaćenim oblicima ponašanja, seksualnosti, ljubavi ili životnom stilu.

Ekstravagantno, kao drugo od standarda i uobičajenoga, često izaziva stigmatizaciju, marginaliziranje i zazor. Festival Ekstravagantna tijela kroz umjetničke prakse takvom strahu i otporu pruža platformu za stvaranje drugačijeg sustava vrijednosti i realiteta propitujući društvenu poziciju i identitete ekstravagantnih tijela, umova i zajednica. Nisu posrijedi radovi koji imaju patronizirajuću, humanitarnu ili rehabilitacijsku ulogu u institucionalnom smislu, već koji govore iz samog stanja drugosti. Festival se dosad bavio temama tjelesnog invaliditeta, psihičkim bolestima i poremećajima te intelektualnim teškoćama, društvenim i pojedinačnim implikacijama starenja. Također je ispitivao društvene, zakonodavne i znanstvene konstrukcije kriminala i društveno-kulturnih normi koje odvajaju kriminalno od ne-kriminalnog ponašanja, kao i suvremene aspekte i budućnost ljubavi.

Aurelia 1+Hz_proto viva generator, Device_art 5.015

Robertina Šebjanič. foto Miran Kramar

Kako vidite pregovore na koje nas upućuju novi izlagački uslovi, posebno kada je reč i o temi vašeg „Touch Me” festivala?

Touch Me festival je od početka posvećen aktualnim temama vezanim uz raskrižje umjetnosti i znanosti odnosno tehnologije, a to se tematsko usmjerenje nerijetko sagledava kroz vizuru biopolitičkih odnosa. Do sada smo se bavili mnogim temama, poput zloupotrebe inteligencije i energije, imperativom sreće, a prošli festival je postavio pitanje međuvrsnih suživota u budućnosti koje se moglo tumačiti iz dva rakursa. S jedne strane iz perspektive antropocena, klimatskih promjena, zagađenja i velikog izumiranja vrsta kojem svjedočimo, a s druge pak strane inspiriran pandemijom. U sklopu festivala održane su i dvije izložbe. Glavna festivalska izložba Marriage of States (diplomatski brak ili zajednica između različitih živih sustava) promatrala je ljudsko biće u kontekstu identitetske, osobne poroznosti i u tom smislu povezanosti sa svime oko sebe, te problematizirala međuvrsne odnose. Izložba Otvoreno – živa bića i njihove opasne veze predstavila je produkciju radova nastalih u posljednjih godinu dana u sklopu međunarodne mreže organizacija posvećenih novim tehnologijama i medijima EMAP (The European Media Art Platform). Tu se na nivou produkcije vidjela posvećenost temama od mijenjanja antropocentrične perspektive i uspostavljanja nove komunikacije među vrstama. Sâm se naziv referirao na Agambenov pojam otvorenosti pitanja distinkcije između čovjeka i životinje.

Godine 2017, Vlada Novog Zelanda donela je zakon po kome je Whanganui reka prepoznata kao legalni živi entitet. Na koji način se pristupilo ovakvim procesima u okviru vaše izložbe „Karantena”, koja je održana prošle godine u Art radionici Lazareti u Dubrovniku?

Ekološko-klimatska i zdravstvena kriza kao i razvoj algoritama umjetne inteligencije stvorile su ozračje za reviziju statusa neživih entiteta u antropocentričnom sustavu, uključujući prirodne pojave kao i one žive a ne-ljudske. Novozelandski primjer novog statusa mikroekološkog sustava ili britanski primjer prijedloga zakona o zaštiti životinja po kojem bi lista svjesnih, a time i od okrutnosti zaštićenih životinja, uključila primjerice hobotnice i rakove a ne samo kralježnjake, upućuju da se međuvrsni odnosi, kao i oni prema prirodnim resursima mijenjaju. Ako nove vrste dobivaju pravni status svjesnog entiteta, UI Sofia postaje državljanka u Saudijskoj Arabiji, a u Europskom parlamentu se govori o elektroničkoj osobi, posrijedi je radikalno prevrednovanje statusa i hijerarhijske pozicije živih i neživih entiteta koji postoje ili koje stvaramo. Oni bivaju uključeni u ljudsku konstrukciju svijeta, čime se spekulativne teorije novih mogućih međuvrsnih pozicija posthumanizma počinju sporadično primjenjivati u praksi. Izložba „Karantena” je umjetnički doprinos takvim usmjerenjima.

Održana je u Lazaretima, koji su i sami arhitekturalno služili kao karantena u doba renesanse, kada su izgrađeni. Tamo su se vezali brodovi, te su moreplovci sa svojom robom boravili u lazaretima po mjesec dana kako ne bi donijeli kugu u grad. Izložba pod tim nazivom sastojala se od radova utemeljenih na prirodnim znanostima i kibernetici, detaljno i imaginativno promišljajući fragilnost ravnoteže kohabitacije živih bića na Zemlji. Nadahnuti najrecentnijim znanstvenim istraživanjima, s jedne strane, te promišljanjem posthumane subjektivnosti, političkih i etičkih procjena budućnosti, s druge strane, radovi su zakoračili u mnoge uzbudljive i eksperimentalne teritorije. Temama poput zagađenja, komunikacije među vrstama, klimatskih promjena, postljudskog tijela i antropocena, taj projekt potcrtava potrebu za novim vrijednostima i etičkim principima, te potiče raspravu koja je potencijalno društveno transformativna.

Saša Spačal i Mirjan Švagelj: Meta_bolus (detalj), Device_art 6.018, 2018/19,

foto: Sanjin Kaštelan / Kontejner arhiva

Na osnovu vašeg iskustva i projekata, kako vidite strateške promene politika predstavljanja umetničkih praksi, kroz prostore, medije i nove platforme?

Odnos između poljâ virtualnog i fizičkog djelovanja u izložbenim ali i diskurzivnim aktivnostima sadrži u sebi još mnogo neartikuliranosti i nelagode, kao i nostalgije da se svijet vrati unatrag. Zoom kultura je dekoncentrirajuća, defokusirana, često iritantna, jer nije izmještena u zaseban prostor i vrijeme, već se isprepliće s privatnim prostorom, ili s fizičkim aspektima radne okoline. Tehnički gličevi su učestali, a kontinuirana nužnost koncentracije na nekvalitetan zvuk i lošu sliku iscrpljuje. Nedostaje joj haptičnog, afekata i zajedništva. Posljedica je veliki zamor kulturnog sektora djelovanjem, organizacijom i usvajanjem sadržaja na takav način. Bez obzira na to, adaptacija je neminovna jer će komunikacijski dio našeg posla zasigurno velikim dijelom ostati u virtualnom prostoru.

Prezentacijsko-izložbene aktivnosti, isto tako, nisu još našle adekvatnu zamjenu za fizički prostor. Eksperimenti sa izložbenim formatima i drugim pripadajućim programima na društvenim mrežama i online platformama imaju pozitivne efekte, poput primjerice veće dostupnosti i diseminacije sadržaja, no oni istodobno mogu značiti veliku izloženost i izolaciju, prisutnost bez prisutnosti kao hibridni oblik sudjelovanja. Nadalje, kustosi kao menadžeri društvenih medija, pitanje privatnosti, cenzure itd., sve to otvara teme kao što su nove uloge kustosa, ili nepovjerenje i kontrola koje stvara digitalni prostor. Ipak je pitanje fizičkog događaja ključno u predstavljanju umjetničkih praksi. Događaj je složeni sustav fizičkog i mentalnog susreta koji virtualne platforme ne mogu niti zamijeniti niti simulirati. Fizička distanca i konteksti u kojima se umjetnost odvija i nastaje nespojivi su. Nema susreta, pa tako ni autentičnosti su-djelovanja. Kada je fizički aspekt susreta onemogućen, online događaji kao jedini oblik održavanja načina da se umjetnost predstavi, ni izdaleka nisu dovoljni za umjetnost i njezinu publiku. Izložbeni programi u ovom trenutku nemaju zadovoljavajuću taktiku i moguće je dugotrajnije djelovanje u ovakvom polurazdoblju razdvojenosti umjetničkog djela i sudionika. No, jedan od načina kojem se pribjegava kako bi se ublažila smanjena mogućnost fizičkog prisustva, jeste hibridni model, u kojem se programi odvijaju i u digitalnom i u fizičkom prostoru, kao što to primjerice čini Ars Electronica u Lincu. Uz program koji se fizički odvija u Lincu i otvoren je za javnost, ostvaruju znatnu prilagodbu premještanjem dijela festivala online na virtualnu platformu. Time dio programa postaje virtualno globalno dostupan, no tu ipak nedostaje urgentnosti njegovog proučavanja. Digitalizacijom sadržaja nestao je događajni aspekt festivala kao mjesta međunarodnih susreta i izravnog iskustva radova koji u kratkom vremenskom periodu omogućava umrežavanje, stjecanje znanja, izravno iskustvo umjetnosti, oblikovanje diskursa, zabavu, i u tom je smislu digitalizacija bitno osiromašila iskustveni aspekt.
Andy Gracie: riba, biljka, stalak (u prvom planu), Ken Rinaldo i Amy M. Youngs: Farm Fountain (lijevo), Dmitry Gelfand i Evelina Domnitch: Camera Lucida (desno u kupoli), Touch Me festival, 2011.
foto: Vedran Metelko / Kontejner arhiva

Vreme je vraćanja na velika pitanja. Kako razumete poziciju kustosa u oblasti savremene umetničke produkcije danas? Šta to sve uključuje i da li je došlo do promene u strukturi odnosa ključnih aktera te situacije?

Kustos i umjetnik imaju ravnopravnu autorsku poziciju, s tom razlikom da djeluju u različitim područjima. Kustos suvremene umjetnosti je kreativni i društveno osviješteni autor diskursa u kojem se umjetnost odvija i interpretira. Kroz izložbene koncepcije, prezentiranje odabranih umjetničkih djela, interdisciplinarne suradnje, on aktivno oblikuje kontekst umjetnosti, eksperimentira sa značenjima, istražuje i reinterpretira različite aktualne teme i razvija poticajna usmjerenja za doživljaj i promišljanje umjetnosti i svijeta općenito. On je konstruktor socijalnih i osobnih situacija koje se nazivaju izložbe. Kustoska uloga je u tom smislu daleko odmakla od prvotne ideje čuvara zbirke. No postoji i veza između ta dva kustosa u tome da se kontekst izgrađuje na znanju.

U jednom našem još nepubliciranom tekstu, preko analize nekih od najrelevantnijih suvremenih kustosa, utvrđujemo tri tipa kustoske prakse: entuzijastično, senzualno i intenzivno kuriranje. Sva tri pristupa kuriranju polaze od snažne i beskompromisne kustoske vizije a oblikuju moćne doživljaje, naglašeno su interdisciplinarnog karaktera i pokazuju sklonost da se publika dovodi u neočekivane situacije. Entuzijastično kuriranje vežemo uz enciklopedijsko znanje, opsesivno istraživanje i veliku znatiželju koja se očituje u neprestanom dijalogu s umjetnicima. Kustos postavlja složenu inovativnu strukturu koja eksperimentira sa izlagačkim formatima kroz aktivnu participaciju umjetnika i publike, ali u kojoj pojedinačni radovi ne dominiraju nad kustoskim konceptom. Strastvenim pristupom diskurzivnosti takvi kustosi razvijaju nove konceptualne okvire i oblike izlaganja, na koje umjetnici svojim radovima odgovaraju oblikujući zajedno nova značenja.

Cilj je stvaranje neravnoteže i destabiliziranje pojednostavljenih pristupa svijetu. Senzualno kuriranje teži ravnopravnom i međusobno nadograđujućem odnosu kustoskog i umjetničkog koncepta kroz razvijanje rizomatskog narativa u suradnji s umjetnicima, ambijentom u kojem se izlaže i publikom. Naglasak je na transdisciplinarnosti, stimulaciji širokog spektra osjeta kod publike, relacijskom i participacijskom odnosu, čime se, u često site-specific projektima, postiže osjećaj uronjenosti i sveobuhvatno tjelesno i mentalno iskustvo. Intenzivno kuriranje je pak vezano uz rad sa umjetničkim djelima koja sadrže različite oblike rizika – zakonskih, medijskih, etičkih jer su povezana s transgresijom političkih, znanstvenih i društvenih normi. Ono označava bezrezervnu posvećenost produciranju i prezentiranju kontroverznih djela koja operiraju u području tabua, kao i odvažnost za preuzimanje odgovornosti za ishode recepcije takvih umjetničkog djela u javnosti, što vrlo često nadilazi načine rada kakvi su uspostavljeni unutar institucionalnih okvira. Za njihovu produkciju je potrebno uspostaviti nove interdisciplinarne suradnje, a za njihovo primjereno vrednovanje u širokoj i stručnoj javnosti kontekst u kojem postaju kulturno relevantni. Intenzivnim kuriranjem se sudjeluje u otvaranju novih umjetničkih područja, kao što je to primjerice svojedobno bilo s bioumjetnošću. „Kontejner“ se bavi intenzivnim kuriranjem.

Lisa Bufano i Sonsherée Giles: Za drveno srce jedan dah je čitavo more
Ekstravagantna tijela, 2007.
foto: Vedran Metelko / Kontejner arhiva

Da se nadovežemo na prethodno pitanje, postoji znatan broj umetnika s kojima ste redovno sarađivali tokom proteklih dvadeset godina, odnosno s kojima i dalje redovno sarađujete. Kako vidite odnos sa njima? Sparing partneri? Sagovornici? Članovi iste posade?

Vaše pitanje precizno definira odnos umjetnik-kustos kako ga mi razumijemo i nastojimo provoditi. Umjetnik i kustos trebaju jedan drugoga inspirirati, očaravati, konstruktivno izazivati i imati uzajamnog povjerenja. Prakticiramo pregovaranje, kritičko propitivanje, zajedničko uspostavljanje najboljih uvjeta za kontekstualizaciju, produkciju i prezentaciju rada. Mi smo za intenzivnu vrstu kuriranja, a Zoran Todorović je upravo jedan od umjetnika s kojim ostvarujemo intenzivne suradničke odnose. Njegov umjetnički rad Agalma, u kojem smo i kustosice i izvođačice rada, izvrstan je primjer intenzivnog kuriranja. U rad nismo bile uključene samo intelektualno već osobno, i to doslovno do „gole kože”, smatrajući da je to projekt čija relevantnost i snaga zahtijevaju prevladavanje društvene nelagode, srama i izlaganje vlastite profesionalne reputacije nepoznatome. U dugotrajnom i zahtjevnom procesu produkcije rada, od stvaranja masnog tkiva na trbuhu do kuhanja sapuna, naš dio sudjelovanja je u potpunosti transgresirao granice uobičajenog kustoskog posla. Takav projekt se može realizirati samo u partnerskom odnosu sa umjetnikom. A to podrazumijeva i složene procese obostranog prihvaćanja vlastitih privremenih novih uloga.