Foto: Dragan Jovanović

Iščezavanje političkog subjekta
otvara prostor režimu tela
 
 


Zoran Todorović (Beograd 1965) predstavlja jednu od centralnih figura savremene umetnosti u regionu Jugoistočne Evrope. Deluje većinom u polju novomedijskih i multimedijalnih umetničkih praksi, kroz video, performans, akcije i instalacije. Diplomirao je na Odseku za slikarstvo Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu 1992, magistrirao 1995. i doktorirao 2011. godine. Kao asistent je na FLU radio od 1998, u zvanju docenta od 2006, odnosno vanrednog profesora od 2015. godine. Osnivač je Odseka Novi mediji na Fakultetu likovnih umetnosti, na kome vodi nastavu na predmetu Transmedijska istraživanja.
Telo ne predstavlja nikakav kompaktan entitet, već više mrežu entiteta. Možemo da govorimo o raznim telima: telu kulture, telu jezika, telu politike, o prirodi i grubostima njihove korespodencije
U svojim radovima tematizuje pitanja biopolitičke uprave i kontrole. Telo prepoznaje kao poprište političke borbe, te zato njegov rad i radikalno tretira telo i telesne resurse, istražujući senzorna polja odnosa tela i mašine, nove biomedicinske procedure i uslove eksploatacije. U svojim radovima postavlja uslove, dok ishode ostavlja otvorenim, nepredvidivim i rizičnim. To su radovi koji proističu jedan iz drugog, tako da im je učinak kumulativan. Trajektorij koji se nikad ne završava na predstavljenom delu. Svaka njegova izložba je zato nalik novoj revoluciji, s maksimalno aktivnim elementom, koji u izložbenom prostoru nije neminovno čovek. Kod Zorana Todorovića to može biti mašina ili posluženje, objekat, koji nikada nije inertan. Tako kompromituje i odnos subjekta i objekta, odnosno publike i umetničkog dela. Izlagao je samostalno i grupno u vodećim domaćim i svetskim institucijama i festivalima novih medija u Evropi i svetu, kao što su Muzej savremene umetnosti, Beograd, Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad, Salon MSU, Beograd, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, Artspace Sidnej, Ars elektronica Linc, ZKM Karlsrue, NRLA Glazgov – Pert, Lux Centar, London, Transmedijale Berlin i dr. Predstavljao je s velikim uspehom Srbiju na 53. Venecijanskom bijenalu. Dela mu se nalaze u značajnim privatnim i državnim kolekcijama u svetu i u Srbiji.

Kako danas gledate na osamdesete godine 20. veka kao formativni period u svom radu?   

Zoran Todorović (Beograd 1965) predstavlja jednu od centralnih figura savremene umetnosti u regionu Jugoistočne Evrope. Deluje većinom u polju novomedijskih i multimedijalnih umetničkih praksi, kroz video, performans, akcije i instalacije. Diplomirao je na Odseku za slikarstvo Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu 1992, magistrirao 1995. i doktorirao 2011. godine. Kao asistent je na FLU radio od 1998, u zvanju docenta od 2006, odnosno vanrednog profesora od 2015. godine. Osnivač je Odseka Novi mediji na Fakultetu likovnih umetnosti, na kome vodi nastavu na predmetu Transmedijska istraživanja.

Kako se razvijala vaša umetnička praksa?  

Ja sam studirao slikarstvo, i ma kako to sad izgledalo čudno, sve se razvilo kroz jedan slikarski postupak.

U to vreme sam praktikovao jedan oblik crteža u gustoj masi i strukturi, u snopu linija koje su zapravo tražile formu koju sam crtao. Iz takve logike crtanja pažnja se usmerila na samu strukturu materijala kojim sam se služio kao sredstvom za crtanje. A onda se to s vremenom pretvorilo u trodimenzionalnu formu. Najpre je to bio neki hibrid skulpture i slike, ali krajnji ishod je bila instalacija koja je otvorila jednu drugu dimenziju aktivnosti koja računa na posmatrača, njegovo telo i odluke. Mehanika koja je napravila ovaj prevod bila je vezana za fenomen mašine na koji sam naleteo gradeći te skulptorsko-slikarske asemblaže. Ukoliko probate da svedete ideju mašine na elementarni raspored elemenata, onda vidite da postoje samo dva nužna elementa, neki materijal i neka energija u određenom odnosu ukrštanja.

Kao student sam imao na raspolaganju prostor u podrumu jedne privremeno ustupljene zgrade, ispod tadašnjeg Muzeja „25. maj“, danas Muzeja Jugoslavije, u kojem sam napravio umanjenu kopiju Tesline laboratorije, s visokonaponskim i visokofrekventnim generatorom struje uz pomoć kustosa – inženjera iz Muzeja Nikole Tesle. Zapravo, bilo mi je potrebno da ovu relaciju materijala i energije proverim i ispipam rukama. Trebao mi je vidljiv i opipljiv izvor energije. Jedno vreme sam se samo igrao s tim, uživao u čaroliji, ali povremeno i trpeo udare od 6.000 ili 300.000 volti. Ponekad sam zvao razne prijatelje i profesore da sa njima podelim uzbuđenje i efekte ovih svetlosno električnih rafala bez jasne ideje šta bi se konkretno s tim moglo napraviti. Međutim, u tom procesu igranja i učenja sam shvatio da je moje telo i telo uopše važan učesnik u toj relaciji. Tako se pojavio performativni momenat mojih radova, kojima sam ostao privržen i danas.

Infra-zvučni top. Skulptura/mašina za proizvodnju mučnine, 1996.

To je sad već geneza nastanka rada „Nedodirivi”, koji je prvi put predstavljen u galeriji Studentskog kulturnog centra 1995?  

Da, ta instalacija je napravljena na bazi jednog elementa te Tesline mašine koju sam sklopio. To je zapravo bio jedan detalj, varničar koji je služio za podešavanje frekvencije velikog Teslinog generatora. On je poslužio kao osnova za projektovanje i realizaciju, i to u industrijskom postupku niza modula, serije od dvanaest čelično-plastičnih komada dimenzije 2000x400x80 mm, kroz koje je prolazila struja u kratkom spoju pokretana transformatorima, koji su u tom režimu mogli da rade. Dakle, rad je postavljen u jedan poznati estetski obrazac koji na prvi pogled funkcioniše kao minimalistička instalacija industrijski oblikovanih predmeta. Međutim, taj okvir je ispunjen sasvim drugačijim sadržajem. Naime, ta stvar radi kao svojevrsni tehnoperformans koji traži opreznost od posmatrača, s obzirom na to da rad izriče određenu i sasvim konkretnu pretnju, jer je instalacija otvoreno polje strujnog udara od 6.000 volti.

Taj rad je više puta izlagan u različitim prilikama i prostorima sa promenljivim brojem modula, jednino je u punom formatu izlagan u galeriji SKC-a.

Inače, tada su još uvek postojali tragovi značaja koji je galerija SKC-a imala. Pre svega, tu je još uvek bila Biljana Tomić. Imao sam sreću da sam napravio nekoliko izložbi s njom.

Tamo sam, najpre generacijski ali i programski periferno bio prisutan, ali je bez obzira na to SKC bio važno mesto i orijentir. Kroz studije na FLU, s jedne, i kroz neke radionice i izložbe u SKC-u, s druge strane, sagledao sam dva ideološki i estetski različita obrazovna formata koja su ishodila iz umetnosti koja se u tim ustanovama praktikovala, a koju je Ješa Denegri zvao Prvom i Drugom linijom. Dakle, to je u obrazovnom, a ne samo u izlagačkom smislu bila važna ustanova.

Dve godine kasnije, u istom prostoru izlažete svojevrstan akustički instrument i ponovo izlažete tela posetilaca opasnosti, ali ovoga puta uticaju nevidljivog akustičnog afekta, s radom „Top”.
  

„Top” je eksplicitnije delovao, bio je neka vrsta audio-taktilne sprave koja neposredno deluje na telo. Kao i „Nedodirivi”, i ovaj rad je postavljen kao jedna „minimalistička” instalacija, ali ovde se radilo o akustičkom uređaju, predimenzioniranoj cevi od orgulja koja proizvodi zvuk od 120 decibela na 10 i 20 herca, što je ispod praga čujnosti. Međutim, na tako konfigurisan zvuk reaguje naš abdomen i, ako se tako može reći, on je čulo kojem se rad obraća. Istovremeno, intenzitet ovog zvuka stvara ekstremno akustičko zagađenje u kojem se nalazi posetilac. A akustičke povrede nisu bezazlene, to su unutrašnje povrede. Zato sam morao na ulazu u prostor galerije da dam upozorenje i preporučim trajanje boravka u galeriji. Zvuk je imao i neke druge fizičke efekte, lomio je neonska svetla u galeriji i izazivao čudne efekte u celom objektu, tako da mi je Biljana prijavljivala da je to periodično isključivala, jer im je bilo neprijatno da borave u zgradi.

Rad sam počeo da gradim na osnovu nekoliko nepotpunih priča iz vojne istorije koje sam našao, o mašini koju su u Francuskoj napravili uoči II svetskog rata kao oružje, ali su ga uskoro napustili kao ideju. Zato se rad i zove „Infra-zvučni top”, ali s dodatim podnaslovom „mašina za proizvodnju mučnine”.

Provedite nas kroz istraživački postupak za ovaj rad, koji se čini vrlo zahtevnim. Od ideje, koncepta, do realizacije.  

To je pomalo detektivska priča. Ali za produkciju tog rada pre svega je trebalo obezbediti novac u vrlo teškom trenutku hiperinflacije i rata – rad je finansirao Austrijski kulturni centar iz Beča, u čemu mi je dosta pomogla Darija Kačić, u to vreme gost, korisnik, njihovog rezidencijalnog programa i koja je bila dobar promoter ovog projekta. S druge strane, postojao je tu i tehnički aspekt realizacije, znanje koje nisam posedovao, a u početku nisam bio ni siguran ko takvim znanjem raspolaže. Tu su mi pre svega pomogli sjajni naučnici iz Laboratorije za akustiku Elektrotehničkog fakulteta, pre svega profesor Miša Mijić, a potom i jedan ukrajinski klavir-štimer, koji je povremeno dolazio u Beograd da štimuje orgulje u Crkvi Svetog Antuna. Pored toga, u Crkvi Svetog Petra u Makedonskoj ulici tada je radio jedan izuzetan matematičar i akustičar, sveštenik, isusovac Lorand Kilbertus. On se pokazao vrlo korisnim za ceo projekat ne samo kao vrsni poznavalac problema koji me je zanimao nego mi je preko svojih veza obezebedio kontakt s jednom crkvom u Liverpulu koja je u jednom trenutku imala orgulje čija je specifikacija meni mogla biti zanimljiva. Naime, postojala je jedna cev orgulja koja je već odavno bila demontirana jer je rušila crkvu. Tako smo prateći tu priču, uz podršku sveštenika iz Liverpula, došli do jedne porodične firme iz Nemačke koja se bavi projektovanjem i konstrukcijom orgulja, i postoji već četiristo godina, a koja je i napravila tu inkriminisanu cev. Oni su bili ljubazni da mi pošalju kompletan projekat.

Tako sam uz pomoć prijatelja i saradnika, prateći projekat koji sam dobio, uz određene korekcije vezane za specifičnu postavku tog rada, konačno mogao da realizujem čitav projekat. Naravno, to je podrazumevalo angažovanje radionica i pogona brodogradilišta „Tito”, koje je tada postojalo u Beogradu, s obzirom na to da se radilo o velikom objektu, gvozdenoj cevi dugačkoj desetak metara, a širokoj osamdeset centimetara, koja je uz to imala i određenu unutrašnju konstrukciju. Takođe, treba reći i to da sam taj materijal dobio iz železare „Smederevo“, namenski isečen za ovu namenu, što nije bila samo komercijalna narudžbina, nego je podrazumevalo i neke pregovore. Pošto se radilo o spravi koja atakuje na telo, određenim savetima i sugestijama pomogli su i lekari VMA sa odeljenja za vazduhoplovnu medicinu.

Zvezda, skulptura, 1997.

Čini se da vas brodogradilišta i plovila prate i dalje u ovom periodu, s projektom u Apatinu.  

Po preporuci Bate Krgovića, dobio sam poziv iz Apatina, od njihovog Kulturnog centra za učešće u koloniji koju organizuje galerija „Meandar”, koja se tada preporučivala kao moguće zanimljivo mesto, iako ja nisam bio čest posetilac i korisnik kolonija. Tamo sam najpre uradio jedan rad koji dosad nisam previše eksponirao, ali mislim da će se priča s njim nastaviti. Naime, u njihovom brodogradilištu, koje je isto tako veliko i ozbiljno kao što je bilo beogradsko, napravio sam dve velike zvezde, koje su bile konstruisane i izvedene kao plovila. Ideja je bila da jednu od tih osmokrakih zvezda postavimo u gradskom parku, jer se tako i postavljaju radovi koji su napravljeni tokom trajanja kolonije, a da zvezdu bliznakinju učinimo na neki način nevidljivom. Odnosno da je izmestimo iz konteksta sveta umetnosti, da vidimo šta će se s njom dogoditi. Predlog je bio da je pošaljem u Bar, u Crnu Goru, gde bi bila bačena u more ili na neki drugi neregulisan način nestala. Namera je bila da se testira institucionalni okvir koji legitimiše umetnost. Trebalo je istražiti prirodu tog mogućeg nestanka. Rad je, inače, projektovao moj drug iz mladosti, koji je inženjer brodogradnje, a dokumentaciju je napravio jugoslovenski i slovenački umetnik Bojan Štokelj, i to su jedine fotografije tog rada koje imam. Dakle jedna zvezda je zaista otputovala poštom, a druga je ostala u parku u Apatinu, na samoj obali Dunava. Ova druga zvezda je zaista i nestala. Pokušavao sam u nekoliko navrata da sprovedem istragu šta se s njom dogodilo. A sada mislim da od same istrage napravim rad, bez obzira na rezultat, iako je već dosta vremena prošlo.

Šum, video, 1998.

Kontekst ovog malog vojvođanskog grada ukazao je, međutim, nakon oružja i na druge fasete ratnog društva u raspadanju. Govorimo o radu „Ugriz”, koji je takođe izveden u Apatinu te godine.   

Ne pravim često radove u serijama, u varijacijama, jer se na bavim radom u ateljeu i uvek mi je potreban kontekst u koji se rad postavi i koji ga na neki način oblikuje. Istovremeno, rad ne bi smeo da nestane zajedno s kontekstom, nego bi trebalo da može da ga evocira. Ukoliko se to valjano napravi, rad upije nešto iz svoje sredine što može da sačuva bez obzira na to što se sredina menja. U tom smislu je rad „Ugriz” nastao u međuvremenu, u pauzama rada na Zvezdama u apatinskom brodogradilištu, u relativno malom gradu, na samoj granici s Hrvatskom, u vreme nekog nejasnog primirja. Inače je to istovremeno i jedini grad u Srbiji koji je bio na udaru hrvatske artiljerije tokom „hrvatsko-srpskog” sukoba. U neposrednoj blizini je i Vukovar. To je bila scenografija u kojoj postoje mnogobrojne javne kuće i prostitucija koja se oslanja na rad devojaka uvezenih iz Istočne Evrope. Iako sam ih obišao nekoliko, u tom okruženju me posebno privukla jedna javna kuća koja je bila brutalno otvorena u svom nastupu. Tu su sve devojke bile Rumunke, s njima sam se upoznao i kroz to druženje shvatio da postoji neki paralelni život tog grada. Tako s njima i njihovim makroom i gazdaricom kuće pravim dogovor da iznajmim devojke i da napravimo zajednički performans u galeriji, nešto kao foto-sešn, da to otvorimo za publiku i da vidimo šta će se desiti. Meni je bilo zanimljivo da njihove klijente, s kojima se one sreću i na ulici tokom dana i koji izvode neki blesavi mizanscen izbegavanja, postavim u tu situaciju. Tu je bilo i sveta iz vladajućih struktura opštine, ali naravno i svih drugih ljudi koji su već prema svojoj poziciji i situaciji pravili neke svoje strategije. To je jedna neobična ranjivost. Ideja je bila jednostavna, hteo sam da izložim devojke, da ih okačim na zid, da otvorim izložbu i da vidim da li će doći do nekog uzbuđenja, varničenja, neke katarze ili šta već. Kod zubara/protetičara smo napravili otiske njihovih vilica, na osnovu čega sam želeo da napravim za svaku devojku jedan držač, na kojem bi one, u nekom kratkom trenutku visile okačene na zid držeći se zubima. Iako je bilo više devojaka, ispostavilo se da je samo jedna imala dovoljno zdrave zube, te sam morao da odustanem od drugih devojaka. Na kraju su izložbu na neki način zabranile lokalne vlasti. Taj foto-sešn smo izveli za probranu publiku, učesnike kolonije, službenike centra i opštine. Tu su pored devojaka bili prisutni njihovi makroi i društvo iz tog sveta, šira publika nije imala pristup. Tako da je tu u galeriji ipak upriličen susret poznanika na nepropisnom mestu.

Ugriz, fotografski performans. Galerija Meandar, Apatin, 1996.

Kako se postepeno vraćao kontakt sa internacionalnom publikom?   

Prvi profesionalni izlazak iz Srbije dogodio se 1998. Dom omladine pravi ekskurziju grupe umetnika u Sloveniju. Bio je organizovan jedan dosta veliki i ambiciozan program u Mariborskoj „Kibli” i drugim povezanim ustanovama. Bora Gerzić je tada bio urednik u Domu omladine, a jedna od urednica bila je i Tanja Vujinović. Tom prilikom su išli Sonja Savić, Dalija Aćin, Flavio Rigonat, Ivan Ilić, pozorišna trupa Torpedo itd. Ja sam, zapravo, za tu priliku pravio „Asimilaciju”.

Rad koji čine pihtije napravljene od ostataka operacija estetske hirurgije.   

Da. Postoji čitava industrija koja stoji iza ideje lepog, ili još bolje normalnog. To izvođenje u Mariboru zapravo je bila egzekucija rada čija je priprema počela u Beogradu, gde sam ispratio jednu operaciju na Klinici za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju. U to vreme industrija plastične hirurgije kod nas još nije imala takve razmere kao danas, tako da sam to radio u državnoj instituciji, za šta sam prethodno morao da dobijem dozvolu od Etičkog saveta Kliničkog centra.

Ljudi na tu kliniku dolaze, između ostalog, da se otarase nekog svog prokletog viška koji im ne dozvoljava da se uklope u opšti obrazac. Otpad koji ostavljaju za sobom meni je bio indikativan i zanimljiv, i kako njegovo odlaganje tada još nije bilo zakonski jasno regulisano, ja sam ga prisvajao. Prva operacija koju sam radio bio je jedan facelifting, i fotografije koje sam pravio tokom te operacije su zaista bile dramatične. Imao sam čak i trenutke slabosti u operacionoj sali, što mi je bilo veoma neprijatno. Jer nisam smeo da dozvolim da se tamo srušim i napravim scenu, a došao sam tu kao umetnik koji treba da vlada situacijom.

Već za pripremu te postavke u Mariboru, pošto sam od toga želeo da napravim hranu i posluženje, angažovali smo jednog kuvara koji je sagledao stvar i predložio žolcu/pihtije koje bi bile dovoljno izdašne da se može napraviti ponuda većem broju ljudi.

To je bilo lepo aranžirano posluženje, čitav proces pripreme te hrane pratila je detaljno urađena dokumentacija – od hirurške sale do trpeze, i na moje iznenađenje publika je to zaista konzumirala. Tu je došlo i do rasprave između onih koji su bili za tu konzumaciju i protiv nje, čak je bilo i inicijativa da se pozove policija. Takođe se dogodio i jedan neobičan incident. U toj gužvi se pojavila i jedna devojka koja je neoprezno uzela posluženje misleći da je reč o regularnoj hrani, i došlo je do neprijatne situacije. Urednik centra Petar Tomaž Dobrila pozvao me je da porazgovaram s devojkom, koja je bila u šoku. Ispostavilo se da je u stvari veća nevolja bila to što je ona vegetarijanka nego što je to bio kanibalizam.

Šta je ključno za razumevanje ovog rada?  

Normativne instrukcije, u ovom slučaju u pogledu našeg izgleda, koje nam se predočavaju kao jedan obrazac, prati čitav ideološki i industrijski kompleks od modnih časopisa, fitnesa i kozmetike do estetske hirurgije, koja radikalno reže gomilu nepoželjnog mesa. Ovaj rad to samo vraća nazad na razmatranje, takođe koristeći protokole konzumacije i prateći zahtev za prihvatljivim i poželjnim, ali oslanjajući se i na tabu kanibalizma. Jer upravo to, taj traumatičan gest, stvara psihološku disonanacu i rasvetljava problem. Kanibalizam je, inače, nekada davno bio mehanizam asimilacije mrtvih, otuda taj naslov.

Do rada sam, zapravo, došao prateći logiku telesne afektacije, telo ne predstavlja nikakav kompaktan entitet, vec mrežu entiteta. Možemo da govorimo o raznim telima: telu kulture, telu jezika, telu politike itd, i ta tela medusobno obavljaju jednu nasilnu korespodenciju. To je konceptualna veza i sa prethodnim radovima. Inace, nakon skoro deset godina izvodenja ovog rada po svetu, ispostavilo se da kanibalizam sâm po sebi, dakle ako ne ukljucuje ubistvo, nije zabranjen.

Asimilacija, dokumentacija performansa / akcije, 1997 – 2010.

Taj rad je možda izazvao najviše osuda i šokiranosti u javnosti.   

Svoje radove shvatim ozbiljno tek ako ih se uplašim. I samo te radove i stavljam u svoj portfolio. Nemam potrebu da šokiram. Pokušavam da pronađem pukotinu u opštem matriksu, mesto gde se pojavljuje realno, ali takođe i estetsko. Ono nije nužno zatvoreno u neki medij ili ustanovu umetnosti. Naprotiv, radi se o prostoru opšte čulne i emotivne inteligencije gde se uočavaju kompromisi koje pravimo i koji se brane. To je, zapravo, prostor predloga i rasprave. Ja u načelu nisam zainteresovan za predloge s kojima se lako i rado identifikuje, to mi ne obećava prihvatljive političke ishode.

Krajem 90-ih godina predstavljate zaista veliki broj radova. Tu su i „Nevesta”, „Šum” …   

Da, „Šum” je inače moj najčešće izlagan rad, bio je urađen za Belef 1998. godine. Po konceptu festivala, uglavnom su producirani radovi koji su se postavljali i izvodili u javnom prostoru, te sam za tu priliku predložio ovaj projekat. Imao sam sreću da je u komisiji bila Milica Tomić, koja je i u nekim drugim prilikama podržavala moje predloge, tako da je ovaj predlog dobro prošao. Inače, rad je napravljen uz pomoć posebno za tu priliku dizajniranog uređaja za ostavljanje video poruka. To je bilo nešto kao fejsbuk pre fejsbuka. Za potreba festivala kamera je bila postavljena na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu, ali je posle izlaganja ovog materijala na Belefu snimanje nastavljeno i u zatvorenom odeljenju psihijatrijske bolnice u Padinskoj skeli, a nešto kasnije i u zatvoru u Sremskoj Mitrovici. Instaliranje ovog uređaja u pomenutim ustanovama nije bilo laka priča. U slučaju zatvora je podrazumevala teške pregovore na raznim nivoima države. Konačno je taj rad realizovan u nekoliko verzija, kao polučasovni festivalski video, kao trokanalna galerijska video-instalacija, kao dugometražni video rad koji traje više od osamnaest sati, kao instalacija koja se postavlja u javnom prostoru, na ulici, i kao predmet-knjiga umetnika…

Još uvek se pamti uspeh izložbe našeg paviljona 2009. godine na Venecijanskom bijenalu. Vaš rad „Toplina” jednodušno je prihvaćen kao najbolji te godine na Bijenalu među internacionalnom i posebno stručnom publikom. Rad je postao referenca i mejnstrim kulture. Iako veoma kompleksan i produkciono zahtevan, rad ima minimalističku postavku koju čini ćebad napravljena od ljudske kose. Čini mi se da se naša država te godine predstavila zaista
kako treba i vrhunskim kvalitetom i produkcijskim zahvatom.
I meni se čini (smeh). Mada je bilo dobrih izložbi. To je zaista bilo dobro primljeno te godine, čak se i dve godine kasnije, kada sam bio na Bijenalu kao posetilac, još govorilo o toj postavci u našem paviljonu.

Dakle, radi se o instalaciji koja je bila sačinjena od industrijski izrađenog filca načinjenog od ljudske kose. Palete s baliranim filcom čine osnovni deo instalacije, uz koje su postavljeni i video-monitori na kojima se prikazuje proces izrade filca, odnosno proces izrade instalacije koju publika zatiče u izložbenom prostoru. Filc je proizveden u količini od hiljadu i dvesta kvadratnih metara u dve različite dimenzije, za šta je bilo potrebno prikupiti kosu od približno dvesta pedeset hiljada ljudi.

Ja sam za tu priliku napravio neku vrstu preduzeća. Organizovanje izvođačkog tima, stvaranje baze podataka, razvijanje mreže saradnika i volontera, prikupljanje i skladištenje sirovog materijala, kose, primarna prerada, transport i završna izrada filca, kao i pregled, sistematizacija i montaža dokumentacionog materijala koji je prikupljen sa skoro dvesta pedeset lokacija, samo su neki od najznačajnijih organizacionih zahteva koji su težište rada smestili u jedan administrativni postupak rukovođenja, koji je sjajno koordinirala Mirjana Boba Stojadinović. Inače, u čitavoj akciji izvođenja ovog rada je na različite načine aktivno svojim radom učestvovalo oko petsto ljudi.

Zapravo, tim radom je problematizovana logika reprezentacije koja se nameće kao zahtev na izložbi na kojoj predstavljate svoju državu. Krajnji rezultat bila je instalacija projektovana kao otvoren rad. Mnogi umetnici su to videli kao predložak sopstvenih intervencija koje izvode i danas. Rad je naravno finansirala država, ali bilo je mnogo lomova i stresa oko dinamike tih isplata, tako da je u jednom kriznom momentu MSUB, kao izvršni producent, rešio to svojim sredstvima uz posredovanje Branka Dimitrijevića, koji je bio i komesar izložbe i savetnik u Ministarstvu kulture.

Kada je problem novca bio konačno rešen, uz otklanjanje nekih tehničkih nedoumica u fabrici „Tatko” iz Prokuplja, koja je proizvela filc, bilo je jasno da je sve rešeno i da idem u tu Veneciju da ih sve sredim (smeh).

Toplina, dokumentacija produkcije / instalacije / akcije, 2009-

Šta se nakon toga desilo sa ovim materijalom?   

Najveći deo toga je u zbirkama muzeja, ali je posebno interesantno to da su taj materijal koristili i drugi umetnici u sopstvenoj produkciji, nekad sarađujući sa mnom, a nekad ne. Recimo, modna kreatorka Aleksandra Lalić izvela je jednu kolekciju haljina koja je naišla na dobar prijem u svetu visoke mode i u Evropi i kod nas. Takođe je izveden jedan zanimljiv rad kao reakcija i komentar na rad „Toplina” u saradnji s Centralnim muzejem iz Utrehta i dizajnerkom Alix Bizet iz Londona. Aleksandra je za nju napravila haljinu od „mog” filca, dok je Alix za mene napravila jaknu od ljudske kose sakupljene u crnačkim četvrtima grada, inače materijal koji je napravljen postupkom elektrostatičkog filcanja, za koji nisam ni znao da postoji. Zapravo mi smo tada, kao jedan nov rad, napravili razmenu garderobe koja je postala deo kolekcije ovog muzeja. Taj rad se relativno često izlaže i materijal se uvek i prodaje, tako da je to u posedu mnogih privatnih kolekcija koje to vide i postavljaju na vrlo različite načine, od klasično uramljene slike ili slobodno viseće tapiserije na zidu do pokrivača nameštaja.

Toplina, postavka u paviljonu Republike Srbije na Venecijanskom bijenalu, 2009.

Iako ste dosta radili s velikim institucijama, u vašem radu je značajna saradnja upravo s nezavisnim, manjim organizacijama poput „Kontejnera” iz Hrvatske ili „Kapelice” iz Slovenije.
  

Da, s njima sam sarađivao na mnogim izložbama koje su mi dale priliku da se upoznam i sretnem sa svetom radikalnog performansa i bioarta u globalnim smislu, a isto tako da se prisno povežem sa hrvatskom i slovenačkom scenom.

Galerija „Kapelica“ iz Ljubljane, Jurij Krpan i Sandra Sajović izlagali su neke od mojih najupečatljivijih radova. Njihova organizacija predstavlja svakako
najznačajni displej performansa i bioart umetnosti u ovom delu sveta.
U saradnji sa udrugom „Kontejner“, Sunčicom Ostoić i Olgom Majcen, izveo sam jedan rad koji je u tom trenutku izgledao i delovao vrlo obavezujuće i emotivno, a to je bio rad „Agalma”, prvi put izveden za „Poslednju istočnoevropsku izložbu”, koju su u MSUB-u organizovali Zoran Erić i Stevan Vuković. Radilo se o sapunima napravljenim od mog tela, kože i sala kojim su se prvo njih dve okupale, da bi u kasnijim izvođenjima u kupanje bila uvedena i zainteresovana publika. Ovaj rad sam nekad izvodio i samostalno, ali najčešće uz njihovu asistenciju. Rad je privukao pažnju nekih važnih ustanova i kustosa tako da smo se s njim zaista naputovali. Bio je tu pre svega NRLA (National Review of Live Art), program koji je vodila Nikki Milican, s kojom sam kasnije radio i neke druge projekte. Zanimljivo je da se ovaj rad pojavio i na Vencijanskom bijenalu arhitekture u hrvatskom paviljonu 2016.

Ono što je nakon svih radova zanimljivo jeste da je publika dramatično reagovala na rad za koji to ne bismo očekivali. Reč je o radu „Cigani i psi”, čiji je naziv izazvao polemike.
  

Tu sam se prvi put sreo sa onim što se danas zove cancel culture. S tim problemom i fenomenom srećem se još uvek, i to ne samo kao umetnik. Radi se o ekstenziji politika identiteta koju je ovaj rad, neočekivano, registrovao u domenu rada NVO-a koji su u polju nezavisne kulture, ili se na ovaj ili onaj način bave pitanjem marginalizovanih zajednica. Zapravo NVO sistem nema nikakav odgovor na ekskluzivnost ovih politika, on ih i sâm na svoj način reprodukuje i zastupa.

Taj rad je funkcionisao u nekom interferentnom sklopu naslova i slike. Video je napravljen tako što su deca koja prose i gradski psi lutalice bili opremljeni skrivenim mikrokamerama koje su beležile njihovo kretanje i događaje oko njih. Dakle nije postojala nikakva kontrola kamere, što je za rezultat imalo potpuno haotičnu sliku sa oskudnim informacijama koju je, tražeći je, publika učitavala u taj sadržaj na osnovu politički nekorektnog naslova. Drugim rečima, posmatrač interpretira sadržaj koji u slici nedostaje, na osnovu onoga što misli da je autorov ideološki i politički stav.
To je izazvalo veliku i dugotrajnu polemiku, napade moralne panike, ali takođe i neke vredne teorijske uvide, koje sam prikupio i objavio u knjizi „Cigani i Psi/Tragovi i simptomi javne recepcije”, koju je izdao ProArtOrg. Nekoliko godina ranije, kulturni centar Rex je u jednom trenutku izveo neku vrstu javnog suđenja, ne samo meni nego i ustanovama koje su rad podržale izlaganjem. Tim povodom je takođe izdao knjigu naručenih tekstova, koje sam integrisao u ovo svoje izdanje. Ta knjiga je sada deo instalacije koju izlažem kad izlažem ovaj rad.

Lorem Ipsum, Portret 01. M.B. 2014.

Koje su to praznine koje treba razrešiti u jednom od poslednjih radova „Lorem Ipsum”?

  „Lorem ipsum” je zamišljen kao serija portreta. Međutim, postoji samo jedan zaista izveden portret koji se i zove „Portret MB 01”. Sâm rad čini video koji funkcioniše kao niz fotografija sklopljenih u jednu celinu, koja stvara nesigurnost u pogledu medija. Nije to u pravom smislu reči pokretna slika, ali nije ni fotografija. Radi se o portretu čoveka koji je ubio osobu koja je donirala bubreg njegovoj ćerki. Pored samog portreta postoji i kratak dokumentarni preview o nastanku tog rada. To je jedna mikroinstalacija.

Danas se izvode biomedicinske intervencije koje mi nismo stigli simbolički potpuno da savladamo. U tom smislu sam razvio određenu pažnju i pratio neke događaje, ekscese koji se pojavljuju u tom registru, veštačke oplodnje, surogat materinstva, transplantacije tkiva i slično, i tako sam zapazio ovaj, ali i neke druge slučajeve. Međutim, realizacija portreta podrazumeva moje lično izlaganje tim pričama i ljudima. Ovde se radilo o emotivnom sklopu u kojem se pojavljuje uljez u standardnoj porodičnoj šemi. To je neka vrsta emotivnog trougla ili četvorougla u kojem se pojavljuje bubreg tog čoveka u ćerki ovog drugog, kao neko novo srodstvo, što stvara konfuziju i scenu na kojoj se ubistvo i događa. Simbolička praznina ili konfuzija koju otvaraju određene biomedicinske prakse jeste mesto gde se taj konflikt desio.

Taj teren nastojim da istražim i u nekim drugim portretima, porodičnim ili grupnim. Međutim, to još nije završeno.

Naslovna strana publikacije projekta “Integracija: ilegalni ljudi” 2018.

Iako je na izvestan način upravo taj rad uticao i na pojavu rada „Integracije”, sa ovim potonjim se čini da pratite trajektorij prethodnih problema i interesovanja, započet „Asimilacijom” ili „Agalmom”, za telesne resurse. Pravite pivo od urina izbeglica…
  

„Portret MB” je, između ostalog, predstavljen na izložbi koju su Kontejnerice pravile u saradnji s beogradskim „Kioskom”, Milicom Pekić u Pogonu Jedinstvo u Zagrebu u okviru serije izložbi „Ekstravagantna tijela”, koja je te godine bila posvećena zločinu. Međutim, postojala je ideja, sa kojom se ja tek naknadno upoznajem, da se deo te izložbe preseli i predstavi u LADI (Live Art Development Agency) u Londonu, što je bila bitna činjenica jer ja nisam video valjan razlog da tamo predstavim jedan video-fotografski rad? Istovremeno je situacija nalagala da prihvatim učešće zbog prijatelja koji su to organizovali, iako je displej bitno promenjen, to pre svega nije galerija. Osim toga, to društvo u Britaniji me poznaje i nisam hteo da se brukam (smeh). Tako shvatam da moram da napravim nov rad.

Pošto je tema bila kriminal, a kontekst znatno promenjen, u prvom momentu mi se činilo da mogu nešto da napravim s ljudima bez papira i aktivistima u Britaniji, ali sve je to bilo previše komplikovano tako da sam rešio to da izvedem na domaćem terenu, u Beogradu. Izbeglice su i ovde polulegalno, mnogi upravo na putu prema Britaniji, koja u to vreme nastoji da izađe iz EU, između ostalog i zbog pitanja izbeglica. Tako da sam imao osnovne elemente kao repere za moguće pozicioniranje, temu i aktuelnost rada.

Želeo sam da celu tu situaciju povežem s procedurama koje sam već testirao u nekim drugim radovima, da se oslonim na iskustvo rada s telesnim produktima. U tom smislu mi je uvek bilo bitno institucionalno ili statusno poreklo telesne materije koje koristim, a ovde je to bila mokraća izbeglica. Mokraća je prikupljena u jednom privatnom prihvatilištu, prostoru koji su o svom trošku iznajmljivali vlasnici Miksališta za smeštaj izbeglica u Beogradu.

Dakle, ono što je ostalo da ja uradim bilo je da na tom mestu i sa tim ljudima koji mi izlaze u susret prikupim dovoljnu količinu mokraće, čijom bih preradom mogao da dobijem pivo koje je poželjno i prihvatljivo za konzumaciju na zapadu Evrope, pa tako i u Britaniji. Procedura izrade piva je podrazumevale neke komplikacije , uključivala je formiranje jedne male bio-laboratorije za destilaciju mokraće i kuvanje piva, a sterilizacija je obavljena u nuklearnom institutu u Vinči. Takođe je bilo i sukoba s humanitarcima, UNHCR-om i Lekarima bez granica, koji su pratili ovo pišanje. Ipak, od tog materijala, uz stručna uputstva Kabinet pivare, dobio sam odlično belgijsko pivo s kojim sam u LADI izveo lecture performance i degustaciju, beer žurku, gde smo svi mogli da nazdravimo. Čitava ova situacija je dokumentovana i čini sadržaj video rada „Integracija”, koji se nekad postavlja i kao instalacija. Rad donekle prati logiku eksploatacije izbeglica, ali mu tek to omogućava da radi kao saveznik njihove indignacije i otpora.