Projekat „Repair the Fabric: Healing Voices and Patterns Across Generations” polazi od tehnika popravke tekstila kao materijalnog, ali i simboličkog polja promišljanja odnosa između pojedinca, zajednice i nasleđa. Kao što se tkanina može obnoviti pažljivim radom, tako se i društveni odnosi mogu popravljati, preplitati i ponovo osnaživati. Tehnike krpljenja, nadogradnje i ponovnog spajanja tkanine ovde se čitaju kao modeli brige, kontinuiteta i transformacije, odnosno procesi kroz koje se oštećenja ne brišu, već postaju vidljivi slojevi istorije i iskustva.

Polazeći od ideje paterna kao strukture ponavljanja, izložba razmatra kako se obrasci prenose kroz vreme, i to ne samo kao dekorativni motivi u tekstilu, već i kao obrasci ponašanja, društvenih odnosa i kolektivnih narativa. Na ovoj izložbi troje mladih dizajnera – Klara Dragović (Cetinje), Jovana Marković (Trebinje) i Željko Petrović (Beograd), kroz svoje radove istražuju patern kao oblik pamćenja, odnosno obrazac koji se ponavlja ne samo na tkaninama, već i u načinu na koji zajednice komuniciraju, nasleđuju navike i grade odnose. Posmatrajući tkaninu kao prostor interpretacije i kritičkog promišljanja, njihovi radovi otvaraju pitanje koje obrasce čuvamo, koje popravljamo, a koje je vreme da iznova ispletemo.

Izložba tako postaje mesto gde se materijalno i društveno prepliću, a čin popravke otvara mogućnost za drugačije načine povezivanja, nasleđivanja i zajedničkog oblikovanja budućnosti.

Patern i rad Klare Dragović iz Crne Gore „Dok je hljeba i soli”, polazi od vizuelnog i konceptualnog jezika topografske mape, čiji konturirani slojevi postaju metafora za strukturu društvenih veza. Topografske linije na apstraktni način prikazuju prostor, jer one ne prikazuju samu zemlju, već njenu strukturu. U tom ključu mapa označava nevidljive strukture koje oblikuju odnose među ljudima, zone bliskosti, ali i distance koje nisu uvek očigledne.

Kao što na reljefnim kartama zbijenost linija označava nagle promene terena, tako se i u ovom radu zone gustog preplitanja linija čitaju kao mesta intenzivnih odnosa, bliskosti i međusobne zavisnosti, dok njihova razređenost ili prekidi ukazuju na prostore udaljenosti, raslojavanja i prekida komunikacije. Poseban kvalitet rada proizlazi iz činjenice da je njegova struktura zasnovana na podacima realne topografske karte ovog regiona, čime apstraktni patern ostaje ukorenjen u konkretnom geografskom i društvenom prostoru. Tako, prevedena u tekstilni i grafički patern, mapa prestaje da bude alat za navigaciju kroz fizički pejzaž i postaje dijagram društvenog tkiva,  njegovih napetosti, praznina i tačaka susreta.

Reljef je proizvod dugih geoloških procesa, a u ovom radu mapa sugeriše i istorijsku sedimentaciju društvenih odnosa, to jest slojeve iskustava, sukoba, migracija, ali i zajedničkih praksi koje oblikuju pejzaž zajednice. Kao što mape služe za orijentaciju u prostoru, tako i ovde topografski paterni postaju alat za snalaženje unutar kompleksne mreže veza, pokušaj da se pronađu putevi povezivanja, prelaza i ponovnog spajanja. Na taj način, mapa prestaje da bude samo prikaz teritorije i postaje dijagram društvenog tkiva, njegovih napetosti, praznina i tačaka susreta.

Centralni element postavke Klara Dragović izvodi tehnikom veza. Izbor veza kao tehnike dodatno naglašava procesualnost rada, jer kartografske konture nastaju kroz spor, repetitivan čin provlačenja niti, pri čemu linije reljefa postaju doslovno izvezene putanje koje grade površinu rada. Autorka pritom otvara pogledu i poleđinu rada. Dok lice zadržava čitljivost topografske strukture, naličje otkriva mrežu čvorova, prelaza i zapetljanih niti, odnosno tragove rada koji obično ostaju skriveni. Time poleđina postaje prostor uvida u nevidljivu infrastrukturu procesa  slojeve napora, korekcija i ponovnih spajanja koji omogućavaju stabilnost vidljive strukture. U tom smislu, rad ne prikazuje samo mapu prostora, već i mapu procesa, ukazujući na to da svaka struktura, bilo tekstilna ili društvena, počiva na složenoj mreži često nevidljivih veza.

No, u postavci ovog rada pojavljuje se i aplikacija istog topografskog paterna na stolnjak, čime se kartografski motiv premešta iz domena reprezentacije prostora u svakodnevni, intimni kontekst zajedničkog stola. Ovaj gest priziva dvostruku simboliku stola. S jedne strane, istorijski prizor vojnih mapa razastrtih pred generalima koji nad njima planiraju strategije, pomeraju granice i odlučuju o teritorijama, a sa druge strane, sto kao mesto okupljanja, deljenja hrane i razgovora. U tom pomaku značenje mape teritorije postaje površina susreta i transformiše se u prostor potencijalnog povezivanja. Deljenje obroka tako se pojavljuje kao jednostavan, ali fundamentalni gest uspostavljanja bliskosti i poverenja – čin kroz koji se društvene veze ne planiraju odozgo, već grade kroz neposredno zajedništvo.

Apliciranjem paterna topografske mape na stolnjak, autorka predlaže korekciju razređenih delova terena, prenoseći ih i zaceljujući u intimnom prostoru zajedništva.

Rad i patern Jovane Marković (Akademija likovnih umjetnosti Trebinje) pod nazivom „Trag” istražuje potencijal tradicionalnih paterna kao modularnih elemenata koji mogu da budu iznova interpretirani i spojeni u nove strukture. Inspiraciju pronalazi u ornamentima ovog regiona, kombinujući vizuelni jezik pirotskog ćilima i zmijanjskog veza u jedan koherentan modul. Svaki od postojećih paterna zadržava svoje karakteristike i lepotu, ali se preciznim uklapanjem ivica stvara potpuno nova forma koja funkcioniše kao samostalan obrazac.

Posebna pažnja posvećena je spojevima paterna. Ivice se savršeno uklapaju, ali vizuelna harmonija modula omogućava da polovine originalnih motiva ostanu prepoznatljive. Na taj način novi modul ne briše istorijski i kulturni kontekst postojećih ornamenta, već ga reinterpretira kroz proces spajanja i nadogradnje, omogućavajući da stari motivi „dišu“ u novoj formi. Rad tako postaje prostor u kojem tradicija i inovacija koegzistiraju, a svaki spoj evocira kontinuum kulturnog pamćenja kroz novu, apstraktnu geometriju.

Kroz novi modul, autorka pokazuje da prepoznatljive razlike između različitih paterna, u ovom slučaju pirotskog ćilima i zmijanjskog veza, ne treba brisati da bi veze među narodima funkcionisale. Naprotiv, očuvanje i isticanje njihove posebnosti omogućava da se stvori potpuno nova forma: modul koji poštuje istorijsko i kulturno nasleđe, ali istovremeno otvara prostor za novu interpretaciju i povezivanje u regionu. Modul postaje simbol kako se društveni i kulturni obrasci mogu reinterpretirati i rekonstruisati, zadržavajući prepoznatljive fragmente prošlosti, dok istovremeno omogućava izgradnju novih veza i značenja.

Novi modul, sastavljen spajanjem različitih tradicionalnih paterna, autorka aplicira na manžetne i kragne košulja, delove koji su kroz istoriju najviše bili izloženi habanju i oštećenju. U tradicionalnoj izradi ti porubi rukava i vrata često su dodatno ojačavani ili menjani, ali su služili i kao mesta ukrašavanja, gde je vez imao simboličku zaštitnu funkciju. Vez je čuvao tkaninu i osiguravao njenu dugovečnost, ali je po verovanju, i sprečavao ulazak negativnih sila I uticaja. U savremenoj interpretaciji, ornament tako postaje znak pažnje, zaštite i dugovečnosti. Tako manžetne i kragne postaju više od ukrasa ili zaštite materijala, te postaju površine kroz koje se stari obrasci spajaju u nove, održive veze i nove načine saradnje.

Željko Petrović (Fakultet za medije i komunikacije, Beograd) zasniva svoj rad i patern na ideji otiska pegle, gde sam čin pritiska postaje metafora delovanja sila usmerenih ka održavanju dobrih odnosa. Kao što preterani ili agresivni pritisak pegla oštećuje tkaninu, stvarajući oštećenja i rupe u njenoj strukturi, tako i pokušaji nametanja kontrole ili prevelikog pritiska u društvenim i međuljudskim odnosima mogu izazvati kontraefekte.

Koristeći paru koja izlazi iz pegle kroz male perforacije, autor pretvara tragove oštećenja u dekorativni patern, čime vizuelno prepoznaje mesto gde je struktura tkanine pregorela. Umesto da se pokušava izbrisati ili sakriti ožiljak, on se integriše u novi obrazac – bogat, slojevit i estetski funkcionalan. Svaki trag oštećenja postaje element paterna, dok linije pare i tragovi pegle grade ritam i teksturu, stvarajući novu strukturu koja prihvata i prepoznaje ranjivost materijala.

Kroz ovu tehniku, patern prihvata i integriše tragove pregorelih niti, kao što porodični ili društveni odnosi zahtevaju prepoznavanje i uključivanje fragmenata koji su „osetljivi“ ili oštećeni, kako bi se stvorila nova, održiva mreža veza. Rad tako postaje vizuelni i taktilni zapis procesa popravljanja, u kojem svaki trag sile, svako oštećenje i svaka linija pare doprinose bogatstvu i slojevitosti finalnog paterna.

Osnovni modul stvoren je pritiskom pegle na peškir, koji je pažljivo odabran zbog svoje funkcije da očisti i upije tragove. Ipak, oštećenje naneto peglom ne može se obrisati; ono ostaje u tkanini kao neizbrisiv trag sile, koji se potom integriše u dekorativni patern. Ti pritisci, prenose se generacijama, te simbolizuju ne samo istorijske sile koje oblikuju tkaninu, već i nasleđe odnosa i iskustava koja se čuvaju kroz vreme. Peškir tako postaje znak čišćenja, dok svaki trag pregorele niti gradi novu, slojevitu strukturu koja povezuje prošlost i sadašnjost.

Autor potom primenjuje ovaj novi dekorativni patern na posteljinu, jastučnice i peškire, materijale koji kroz istoriju simbolizuju intimni prostor doma i svakodnevne rituale. I izlaže ih u u miraznoj škrinji, kao ono što su mlade po udaji, nosile sa sobom u novu porodicu, ono što je čuvalo njihovo znanje, veštine, ali i nasleđe koje su nosile u novu kuću. U ovom kontekstu patern tako postaje više od estetskog elementa, jer prenosi iskustva i sile koje oblikuju obrasce životnog iskustva, sisteme vrednosti, ali istovremeno otvara i prostor za novu dinamiku i povezivanja. Škrinja tako postaje simbol pažnje, očuvanja i prenosa, mesto gde se istorija, umetnost i društvene veze spajaju, stvarajući novu, bogatu i slojevitu interpretaciju onoga što donosimo sa sobom.

Pritisci nasleđa, ličnih i kolektivnih iskustava, trauma, porodičnih predanja i širih društvenih sila, preneseni kroz tragove pegle, ovde se transformišu u patern koji istovremeno prepoznaje ranjivost, ali i otvara prostor za obnovu i jačanje veza.

Ovde možete preuzeti patern Klare Dragović „Dok je hljeba i soli“

Ovde možete preuzeti patern Jovane Marković „Trag“

Ovde možete preuzeti patern Željka Petrovića „Still Warm“

***

„Repair the Fabric: Healing Voices and Patterns Across Generations“ realizuje se u okviru Programa finansijske podrške organizacijama civilnog društva (FSTP), koji sprovodi Centar lokalne demokratije – LDA Subotica u saradnji sa Fondacijom Novi Sad – Evropska prestonica kulture, koordinatorom projekta „Distrikt pomirenja“, koji se sufinansira od strane Evropske unije kroz IPA III Program finansijske podrške za civilno društvo i medije Zapadnog Balkana.

Realizaciju projekta podržali su i Ambasada Holandije u Republici Srbiji i Muzej primenjene umetnosti, Beograd.