Robert Irwin, Installation at the Spruth Magers in Los Angeles, 2018.

KRATKA APOLOGIJA SVETLOSTI
ili
PRIČA O SREĆNOM PESNIKU


„Tajna je za srećne, tako kaže Šiler. Isto bi se tako moglo reći za poeziju, da je i ona za srećne. No gde su ti srećni u jednom vremenu koje se razišlo sa svojom prošlošću i sadašnjošću, koje se ne može probiti u neko drugo vreme, u pravu budućnost? Nađe li se u tom vremenu neki pesnik, on će zasigurno biti u stanju u svom duhu da sabere svo nesuglasje vremena…“

Fridrih Vilhelm Jozef Šeling

 

Nije dovoljno gledati. Potrebno je i ‒ videti. Odvajkada, vizuelno u umetnosti se obraća pogledu. Tačnije, pogledu (koji je u stanju da) vidi.

Neki pogledi su prazni. To ih čini neosetljivim.

Postoje dela koja imaju oči. Ona gledaju nas.

U nekim delima, uprkos njihove vidljivosti, (utisak je) nema se šta videti.

Da li je uvek tako?

 

***

Svako vreme ima svoje himere. Vreme u kojem živimo je opčinjeno tehnologijom. Uz nju, tu su (kao neizbežne) ekonomija i politika.   

Njih tri (politika, ekonomija, tehnologija) čine (aktualni, ideološki) trijumvirat moći. One vladaju svetom. Svi naši životi odvijaju se u njihovoj senci.

Umetnost (svaka umetnost, pa i ona vizuelna) značajno je izgubila na važnosti.  

Brkamo ubrzanje i progres. Negujemo kult površnosti. Verujemo u očiglednost onog što nam se nudi kao slika sveta

Zagušeni smo hiperprodukcijom vizuelnog smeća. Treba nam pročišćenje. Dobro bi nam došlo malo vizuelne tišine.

Bolesno smo prenagojeni informacijama.

Lak smo plen najrazličitijih mogućih (medijskih, ideoloških) mešetara.

Naše iskustvo sveta pati od hroničnog deficita stvarnosti. Zato nam je i potrebna tolika prenadraženost čula. Nestvarni smo mi. Nestvaran je i svet u kojem živimo.

Izlaznu strategiju nemamo. Zaglavljeni smo (svojevremeno, Šeling je to dobro predosetio) u istoriji. Sa prošlošću i sadašnjošću smo se razišli, do budućnosti nikako da se probijemo.

Teško je (gotovo da je nemoguće) napraviti jasnu razliku između novog i drugačijeg; između bitnog i nebitnog.

 

***

Brbljamo. Nedostaje nam refleksija. Kao kultura, odavno smo prestali da mislimo. Stvarnost je (za nas) postala (virtualno neobavezujuća) fikcija.

Takva fikcija stoji u nepomirljivoj opoziciji sa onom drugom (tvoračkom) fikcijom, koja se nalazi u osnovi umetničkog stvaranja.

Sve se oko nas ubrzava. I ‒ umnožava. Znanje je izgubilo vezu sa mišljenjem. Nikada u prošlosti ljudi nisu tako mnogo znali, a tako malo mislili.

Jurimo za ekscitacijama. I to je sve.

Naša stvarnost je bitno statistička. Sva je utopljena u verovatnoću. Takvi su i naši životi. Važna je (brojčana) masa, kombinatorika velikih brojeva. Bitni su ‒  algoritmi. Možemo planirati. Možemo se kockati.

„Zahvaljujući statistici“, veli Urlih Bek, „ mi živimo u društvu rizika“.

I, što je najvažnije, taj je rizik kalkulabilan.

Vizuelno, sve se svodi na tabele i grafikone. Tu, verujemo, počiva istina. Svaka je druga vizuelnost lako podložna (već nekakvoj) trivijalizaciji.

Gotovo da je postalo neprimereno (suvišno, skoro nepristojno) pitati se o smislu onoga što nam se događa. Učinite li to, neko će vas za nešto već optužiti. Simptomatično, pojam smisla je gotovo sasvim izopšten iz javnog diskursa. Govori se o mogućnostima, stepenu rizika, o trendovima.

Uglavnom se smatra dovoljnom kalkulacija odnosa između (moguće) štete i dobiti.  

 

***

Svet je postao predvidljiv, monoton. Između ostalog, ljudima je nepodnošljivo dosadno. Prazni su. Vazda ih neko (ili nešto) od spolja mora animirati. Otud, valjda, ta očajnička potreba za neprestano novim ekscitacijama.

Bitne razlike su zaravnjene. Živimo u svetu kolonijalnog (pseudo) kosmopolitizma.

Elementarna uljuđenost uzmiče pred (neretko često ideologizovanim) licemerjem.

U igri je veliki novac i mnogo nečasne politike. Šta drugo preostaje malom čoveku nego da u takvom svetu sebi (nekako) nađe mesto? Da se prilagodi. I, da izgubi dušu.

Nikada se toliko nije pričalo o razlici, o drugosti, nikada nije bilo toliko (efektivne) uniformnosti. Ta je uniformnost neviđeno širokog spektra. Zalazi u sve okvire privatnog i društvenog života. I, što je najvažnije, ona kao takva (gotovo u potpunosti) sobom prepokriva kako sferu simboličkog, tako i onog imaginarnog. Sve je kontaminirano istim. Nigde prostora za drugo.

Takva je uniformnost loše tle (mrtva, opustošena zemlja) za razvoj umetnosti. Izvorno tvorački duh umetnosti tu se nema čime hraniti.

Naličje uniformnosti je praznina. Praznina može imati različita lica.

Setimo se Frojda, njegove (danas već uveliko potrošene) priče o nelagodnosti u kulturi. U klasičnim totalitarnim sistemima dominirala je represija. Ljudi su trpeli. Osećali su se porobljenim. Represija je, znamo, neurotični mehanizam. On indukuje pomenutu ‒ nelagodu. Vremena se menjaju. Danas, u ovom ne više analognom nego digitalnom svetu, u svetu (ako mogu tako da kažem nove uniformnosti), caruje kobno psihotični mehanizam forkluzije.

Otud pomenuta praznina.

Shodno tome, naš život u društvu (tj. kulturi) primarno nije agens nelagode, već sasvim naročitog vida pomanjkanja stvarnosti

Gde je nekada bila trpnja, sada je ‒ ništa.

 

***

Našim životima, hteli mi ili ne hteli to da priznamo, rukovode (uglavnom veštački generisane) slike; svetlucave slike koje se brzo smenjuju. Uz sve to, naravno, ide i mnogo (različitih, upadljivih) boja. I, buke. I, naklapanja.

Mnogo je priča oko nas, ali one su uglavnom prazne; kratko traju, brzo prolaze.

Kao kod Balzaka, stalno neko pred nama broji neke pare?

Sve je sabijeno u ‒ trenutak. U ‒ informaciju. U ‒ sliku. Umesto da mislimo, gledamo. Umesto da živimo, pratimo slike. U njima se ogledamo. Gutamo informacije. Narcizam je ostao kao poslednje uporište našeg opstanka. Sebični smo i nametljivi. Istovremeno, pasivni i depresivni. Kao što rekoh, prazni.

Voajerizam se  meša se egzibicionizmom.

Biti viđen (tj. izgledati nekako), kao i videti, za mnoge postaje vrhunska (narcistička) strast.

Ideja intime je obesmišljena.

 

***

Tela su nam postala nestvarna. Prenaseljena su plastikom. Tobože, erotizovana su. Čime? Ponajviše: ikonografijom (lažnih, nestvarnih) želja.

I tu nam, neretko, manjkaju dodatne ekscitacije.

Veliko je pitanje: može li bez tela biti fikcije? Odnosno, da li je, uopšte, moguća (stvarna) vizuelna umetnost u svetu u kojem tela (pre svega, ljudi, a onda i životinja) više nisu stvarna? No, o tome će tek biti reči.

Sve je industrija, sve je proizvođenje nekih slika i predmeta.

Našom svakodnevicom vladaju mašine.

Konačno, danas tako malo ljudi umire. Ljudi, naprosto, skončavaju. Iz jedne kolone u tabeli sele su u drugu.

Imati sopstvenu želju, makar i nezadovoljenu, danas je to veliko bogatstvo.

 

***

James Turrel, “Space that sees” (1992), installment in the Israel Museum, Jerusalem 2014/2015.

Reč je izgubila svoje negdašnje dostojanstvo. I ‒ ubedljivost.

O mistici da i ne govorim.

Malo se danas govori. Mnogo se više brblja.

Progresivno, naša kultura postaje zabrinjavajuće detekstualizovana. Ravna i svedena. Siromašna sadržajem. Knjige gotovo niko više ne čita.

Nekada se čitalo. I pisalo. Nekada se (ipak) mislilo. Ili, makar se to pokušavalo. Sada se ‒ gleda. I prati se to što se da videti. I to se čini opsesivno…

Preti nam doba jednog novog varvarstva.

 

***

Iskazi poput dođi, vidi, uveri se; danas dobijaju sasvim novo značenje. Isto važi i za pojmove poput uživanja, ili, recimo, (međuljudske) komunikacije.

Upoznaj, nekog! Nešto sa nekim razmeni!

Saznaj, nešto.

Ništa više ne mora biti (stvarno), da bi moglo biti doživljeno. Saznato. I ‒ razmenjeno. Naprotiv.

Frojd je, svojevremeno, potresao svet tezom o subjektu imanentnom raskoraku (tj. nepoklapanju) između svesnog i nesvesnog. Istini za volju, nekima ni danas nije jasno kako to da nije isto reći subjekat ili jedinka. Dodatno, stvar je opteretila njegova priča o (pre svega, infantilnoj) seksualnosti.

Pred nama je novo iskušenje: kako misliti svet (samim tim, kako misliti iskustvo sveta i iskustvo u tom istom svetu) koji je u raskoraku sa stvarnošću? Odnosno, koji je (uz svu svoju očiglednost i ubedljivost) transparentno ne-stvaran.

I, kako (u istom ključu) misliti svet koji se, uprkos svojoj opipljivosti (uslovno rečeno,  stvarnosti), tako lako da naseliti prikazama iz sveta ne-postojećeg? Dakle, fikcionog. Virtualnog.

Nije teško pogoditi, VR je problem. No, AR je mnogo veći problem. Kažem problem, mislim iskušenje.

Možete leteti, roniti, trčati, skakati, družiti se sa jednorozima, boriti sa vanzemaljcima, i ko zna šta sve još drugo raditi, a da se ne pomeriti iz fotelje u kojoj sedite. Istovremeno, možete (stvarno) hodati (stvarnom) ulicom, biti u parku, na nekom sastanku, ili ko zna već gde, bivajući okružen virtualno generisanim prikazama.

Kakav se život može izroditi iz takvog iskustva?

Može li se (ikakva) umetnost odnegovati u takvom svetu?

 

***

Mnogo toga ne znamo.

Paradoks trenutka koji živimo, između ostalog, očituje odsustvo jasnog odgovora na pitanje šta je to umetničko delo?

Ili, čak, šta je to umetnost uopšte?

Nedostaju nam (novi) pojmovi. Stare smo potrošili.

Granice su nejasne i razlivene. Pobrkane.  

Odavno je napušteno uporište u metafizici lepog.

Drugačiji su prioriteti. Senzibilitet je drugačiji.

Na fundamentalnom planu, učinjen je ozbiljan rez. Raskinuta je veza između (svake pojedinačne, samim tim i one vizuelne) umetnosti sa poezijom; odnosno ‒ tvoraštvom. Konkretno, sa onim ‒ ποίησις.

Samo ποίησις ne znači nužno: pisanje stihova. Naprotiv. Izvorno, ποίησις se može odnositi kako na samo pisanje, tako i na svako drugo (umetničko) pro-iz-vođenje. Dakle, stvaranje. Tvoraštvo. Neko će stvarati rečima, neko tonovima, ili bojama i oblicima, neko aktima i pokretima. I, sve će to biti ποίησις.

No, kao što rekoh, stvari su se promenile. Od umetnika se, pre svega, više ne očekuje, naprosto, da bude ‒ tvorac. Tačnije, pesnik; poeta (ποιητής), u značenju koje su još stari Heleni pridavali ovoj reči.

Delanje je odnelo prevagu nad tvorenjem.

Govori se o eksperimentu i provokaciji, istraživanju, simulaciji, instalacijama, o performansu. Mnogo toga se isprobava. Između ostalog, tu su VR i AR. Scena je razuđena, šarolika. Maglovita i nepovezana. Mnogo toga je u opticaju. Pominju se novi mediji i materijali, tehnike i tehnologije. Ima dosta politike. Možda čak i suviše.

Pretenzije ne izostaju.  

Neko je uspešan. Neko je manje uspešan.

Insistira se na društvenom aktivizmu. Narativno preteže nad ikoničnim. Postavljaju se pitanja, ukazuje se na probleme. Zauzimaju se stavovi. Biva se manje ili više duhovit, inventivan i ubedljiv.

Imperativ je: povezati se sa svetom, pratiti trendove.

Da li je to loše? Ili je možda dobro? Teško je reći!

 

***

Ikoničko je lišeno tajne. Lišeno je i duha. Inflacija je učinila svoje. Postalo je jeftino; potrošna roba, stvar trenutka. Svedeno je na nivo pukog artefakta tehnologije (ili već neke veštine) proizvođenja. Čega? Uverljive opsene.

Tehnologije tipa VR i AR (ovde o njima govorim isključivo u kontekstu praksi estetičkog produkovanja) samo su krajnosti jednog mnogo šireg (epohalnog) procesa.

Nema više magije.

Sve se svodi na simulaciju.

Tako nešto ne može biti bez ozbiljnih posledica.

Ideacija je (opasno) izmeštena iz sfere subjektiviteta.

Čovek više nije taj koji tvori fantastiku. On je samo njen konzument.

I to krajnje pasivan.

Ili, još gore, on je ‒ njen objekat.

Fantastika je depersonalizovana. Svedena je na stvar estetičkog (virtualnog) učinka tehnologije.

Od negdašnjeg gospodara alata, pastira i ratara bića, čovek postaje sve više puki objekat različitih (međusobno umreženih) mreža upravljanja.

 

***

Važna je ‒ svetlost.

Posredi je čudo. Svetlost je (makar na ovoj planeti) čudo. I to, nemalo čudo.

Nema čuda bez tajne. Nema tajne bez sile koja (istovremeno) otkrivajući skriva i skrivajući otkriva.

Svaka umetnost, pogotovo ona vizuelna, to ozbiljno mora uzeti u obzir.

Ključna reč je ‒ fotosinteza.

Nisu samo biljke te koje u sebi imaju mogućnost fotosinteze. Na sebi svojstven način, ta je mogućnost data i delima umetnika koja se (obasjana svetlošću) nude našim pogledima. I u njima se dešava neka čudna alhemija svetlosti.

Osunčane biljke  emituju kiseonik. Njega dišemo. Svetlošću obasjana dela (makar u idealnom slučaju) emituju lepotu. Ili, već nešto. Nešto ‒ za naš život važno; neku silu

Ta nas sila može uznemiriti. Može nas smiriti. Oplemeniti. U svakom slučaju, neće nas ostaviti ravnodušnim. Primera je bezbroj.

I još nešto. Kao sasvim logično, nameće se pitanje: šta je to ovde, u slučaju dela vizuelne umetnosti, igra ulogu hlorofila? Nažalost, na to pitanje nemamo odgovor.

U svakom slučaju, ništa od toga ne biva bez svetlosti.

Svetlost je jedan od ključnih elemenata bića vizuelnog izraza.

 

***

Oduvek je tako. Svetlost je ozračje bogova.

Bogovi (pogotovo oni dobri) vole svetlost.

Svetlost je mitska figura stvaranja. Života. Tama upućuje na destrukciju. Bezbrojne su drevne priče o sukobu između svetlosti i tame.

Vedski kult vatre, Persija, Egipat; Olimpski bogovi su se kupali u svetlosti. Starozavetni Bog (stvarajući sve) prvo stvara svetlost. Tako nas uči Knjiga postanja. Hrišćanski Bog se smrtnicima otkriva u svetlosti tavorskog preobraženja.

Koren grčkog Ἅιδης (Had) je ‒ ἀϊδής. Važno je dodati, značenje samog ἀϊδής je: ne-viđenje. Dakle, zgusnuti mrak (tama). U Hadovo carstvo svetlost nikada ne dopire.

Nije zgoreg podsetiti se toga kako se, svojevremeno, sam Odisej tamo proveo; jedno od klasičnih mesta  XI knjige Homerove Odiseje.

Teofanija je ‒ stvar svetlosti.

Mistika je ‒ stvar svetlosti.

„Nije da je znanje svetlost“, veli Sv. Simeon Novi Bogoslov, „nego je svetlost znanje“.

Izvorno, umetnost nije čisto ljudska stvar. Naprotiv. Ona je nešto između ljudi i bogova.

Iskon umetnosti nije ni dokolica, ni politika. Iskon umetnosti je ‒ kult.

Stari majstori su to nedvojbeno znali.

Od (vizuelnog) umetnika se odvajkada očekivalo da razume svetlost (poznavanje zakona optike bili su samo deo tog mnogo šireg razumevanja), da je poštuje. U izvesnom smislu, čak, da joj služi; samim svojim delom da učestvuje u njenom kultu.

Biće dela korespondira biću svetlosti. Svetlost obasjava delo, čineći ga tako vidljivim.

I ‒ prisutnim.

Sledi upozorenje. Reč hibris  ni najmanje nije naivna.

Istorijski, logikom nekog zlog usuda koji smo sebi samima dodelili, fiksirani smo za reč ‒ tabu. Verovatno, ona dobro naleže na autoritarnost naših društava i institucija. Hibris nam potpuno izmiče.

Ozbiljan je hibris svako (namerno ili nenamerno) ogrešenje vizuelnog umetnika o svetlost.

Aktualitet vizuelne kulture našeg doba, bojim se, ozbiljno pati od zaborava (samog zaborava) svetlosti.  Makar se meni čini, to može biti ozbiljan problem.

 

***

Svetlost je (mimo velikih mitova i teoloških spekulacija) činjenica sveta. Ne samo fizičkog sveta. Pre svega, sveta življenja.

Svetlost oživljava formu. Ona čini pokret (slikovno) mogućim. I ‒ stvarnim.

Svetlost je ta koja (pikturalnoj ili plastičnoj) formi daje naročitu dinamiku.

Svetlost nam otkriva prostor. Daje mu puninu i dubinu. Tamo gde je mrak, tu imamo ozbiljan problem sa prostorom. Pipamo. Saplićemo se. Padamo.

Da nema svetlosti, ne bi bilo boja.

Gde je svetlost, tu je senka. Gde je senka, tu je tajna.

Bez tajne, nema umetnosti.

Aristotelovim jezikom rečeno, svetlost je ὑποκείμενον (dakle, ono ontološki nužno pod-ležeće) samom biću ikoničnog.

Svetlost nije puka datost fizičkog prostora. Svetlost je aktivni agens. Delatni princip.

Svetlost ima svoje izvorište. Svetlost je ‒ energija.

Tu je sunce. Tu su i oblaci. Tu je i vatra, treperava svetlost sveća. Električno osvetljenje dolazi tek mnogo kasnije.

I, veliko je pitanje šta sa sobom donosi.

 

***

Robert Irwin, 1o 2 o 3 o 4o (1997), installation in the Museum of Contemporary Art San Diego, 2011. Photo: Pablo Mason

Svetlost je mnogo više od pukog osvetljenja.

Izvorno, ponavljam,  svetlost je ‒ stvar kulta.

Kako za kult, tako i za umetnost, svođenje svetlosti na nivo pukog osvetljenja ima status perverznog akta.

Pitanje osvetljenja je pitanje puke logistike. Pitanje svetlosti je ontološko pitanje. Logistička praksa počiva na tehnologiji postavke dela u (već postojećem) prostoru. Priča o svetlosti je mnogo ozbiljnija.  

Stvarnost kulta je stvar obreda.

Od obreda se, kao uostalom i od umetničkog dela, očekuje mnogo više od isključivo predmetne prisutnost. Očekuje se živost, delotvornost. Očekuje se stvarnost: simbolička stvarnost.

Stvarnost obreda je, po logici stvari, nesvodljiva na fizičku stvarnost. Stvarnost obreda počiva na (paradoksalonom) realitetu mističkog; tj. na performativnom učinku neke simboličke (teurgijslke) prakse.

Tako nešto se nikada ne događa mimo sveta.

Fikciona (tj. mistička) priroda obredne stvarnosti aktivno menja realitet konkretnog sveta. Menja, ga, dakle, ne poriče ga.

O Čandrakirtiju, jednom od najznačajnijih predstavnika Madhiamika-Prasangika škole Mahajana Budizma (legitimnom nastavljaču učenja velikog Nagarđune), postoji mnogo priča.

Živeo je u sedmom veku posle Hrista. Predavao je na tada čuvenom Nalanda univerzitetu.

Bio je vispren logičar, radikalno smeo analitičar, asketa, dubok mislilac, sjajan polemičar, veliki tumač dela svojih prethodnika; uz to, tradicija (kako indijska, tako i ona potonja tibetanska) mu pripisuje vrhunski nivo poznavanja tantričkih znanja i veština.

Po jednoj priči, on, takav kakav je bio, je mogao sledeće: mogao je (kažu) da nacrta kravu.  I ne samo to. Naočigled svih, tu kravu je mogao i da pomuze.

Šta danas reći o ovom Čandrakirtijevom (tantrističkom) AR?

Tehnologije nema. Čudo je tu. Tu je i svet. Čudo se događa u svetu.

U ‒ istoriji.

 Svetlost o-svetljava čudo.

Logistika čuda ostaje tajna.

Teško je zamisliti obred koji bi bio akosmičan. I, aistoričan. Na sebi svojstven način, svaki obred afirmiše svet, radi na njegovom održanju ili (čak) spasenju.

Mimo sveta (samim tim, mimo svetlosti), obred je (poput umetničkog dela) nezamisliv.

Zapravo, besmislen. Jalov.

 

***

Što je za muziku prostor, za vizuelnu umetnost je svetlost.

Muzičko delo podrazumeva prostornost, ikonično delo ‒ svetlost.

Muzika se događa u prostoru. Ikonično ‒ u svetlosti. Iskustvo prostornosti ikoničnog je u funkciji dinamike svetlosti.

Temporalnost muzike je prostorna. Temporalnost vizuelnog suštinski je zavisna od svetlosti.

Setimo se Vagnera.

Između ostalog, uz sve drugo što jeste, sveti gral  je i vizuelni objekat. Ako ste (poput Parsifala) dostojni, možete ga videti. Kao takav on, sveti gral, ima kao svoje stanište u unutrašnjosti mitskog dvorca.

Na samom ulazu u najvažniju prostoriju te građevine, tamo gde se čuva sveti gral, čuju se stihovi:

           Du siehst, mein Son, zum Raum wird hier die Zeit.

             (Vidiš, sine moj, vreme ovde postaje prostor.)

Prostor je ta(j) koji(a) (zapravo, ako ćemo se dosledno držati platoničke terminologije, prostor je ta koja ) sadržava.

On(a) je ‒ χώρα.

Sa svoje strane, svetlost je ‒ ἐνέργεια. Dakle, dejstvo.

Šta bi na sve ovo rekao Skrjabin? Ili, recimo, Mesijan? Nažalost, ta priča mora ostati za neku drugu priliku.

 

***

Nije svejedno odakle svetlost dolazi, ni kakvog je porekla.

U odnosu na samo delo (na prvi pogled), svetlost je nešto ‒ eksterno. Nešto, drugo. Istovremeno, u tome je paradoks cele stvari, ona je (dakle, svetlost je) samom biću tog istog dela nešto konstitutivno.

Dakle: nešto imanentno.

Identitet dela, kao estetičkog objekta (ili akta), je nesvodljiv na njegov punktualni identitet. Drugost je uvek ‒ tu. Jedno je stvar (šta god ona bila), drugo je svetlost.

Nepoklapanje među njima je  ontološka neminovnost.

Valja napomenuti, hrišćansko (pravoslavno) razumevanje ikone, zasnovano na ideji obrnute perspektive, počiva na pretpostavci radikalnog napuštanja klasičnog (mimetičkog) shvatanja perspektive. Zakoni optike i geometrije, tako presudno značajni za razvoj (sekularnog) slikarstva na Zapadu, ovde uzmiču pred iskušavanjem mogućnosti ikoničke prezentacije (parafraziraću poznatu formulaciju sv. Maksima Ispovednika) eshatološke stvarnosti sveta budućeg veka.

Ikona nije ‒ slika. Ikona je bitni element obreda. Njena stvarnost nije estetička. Stvarnost ikone je obredna.

Sve to čini specifičnim odnos ikonofila prema svetlosti.  Pre svega, ikonička postavka eshatološkog poretka stvari isključuje svaku senku, prikazani oblici ne podležu (geometrijskim i optičkim) zakonomernostima tvarnog sveta, svetlost izvire iz same ikone. Ona ne reflektuje svetlost (izvor svetlosti nije u fizičkom prostoru izvan nje), ona je izvor svetlosti. Svetlost ikone nije tvarna svetlost fizičke stvarnosti. Svetlost ikone je netvarna (mistička) svetlost tavorskog preobraženja.

Stvarnost ikone nije virtualna. Stvarnost ikone je eshatološka. Stvarnost eshatološkog poretka stvari nije (virtualno) ne-stvarna. Ikona ne prikazuje svet koji nije (makar izgledalo da on jeste); ikona prikazuje svet koji još-uvek-nije.

Stvarnost ikone podrazumeva mističku stvarnost Svetog Duha. Živimo u svetu sekularne stvarnosti.

Svaka slikovnost biva rođena u (nekoj) svetlosti. I, postoji blagodareći (toj, ili nekoj drugoj) svetlosti.

Nije svejedno o kojoj se i o kakvoj se svetlosti radi.

 

***

Mnogo je zanata (τέχνη); samo je jedan onaj umetnički.

Mnogo je bogova, jedan je Erot.

Svetlost je (kao uostalom i umetnost) stvar Erota.

Erot je ikonični bog. Kao takav, on (bukvalno) uživa u fikciji. Erot (između ostalog) voli slike. Voli i plastičnu umetnost. Odvajkada, sklon je kipovima.

Voli da gleda. Voli i da ga gledaju.

U njegovom karakteru je da pobuđuje imaginaciju. Da raspaljuje maštu. Otud toliko (smrtničke i besmrtničke) strasti oko njega.

Njegova priroda je ek-statička.

Uz svu patnju i turbulencije koje on sobom donosi, teško je zamisliti sreću bez Erota.

I ‒ poeziju.

 

***

Živimo u teškim vremenima.

Malo je pesnika. Još je manje ljudi koji bi za sebe rekli da su srećni.

Uglavnom se oko nas gunđa, stenje i kuka.

Nije slučajno, verujem, to što Šeling (nadovezujući se na Šilera, u nekom svom, možda ironijskom, kondicionalu) pominje srećnog pesnika. O pesnicima se obično govori kao o tužnim i sjađenim.

To čini Šelingovog pesnika ‒ nesvakidašnjim pesnikom.

 

***

Takav i nama treba.

Treba na srećni pesnik.

Pesnik, vizuelnih napeva. A ‒ srećan.

Nemali zadatak stoji pred njim. Pred, srećnim pesnikom. Pre svega, da u svom duhu sabere svo nesuglasje vremena. Vremena koje je istovremeno i njegovo i naše. Možda je još uvek moguće, moramo se nadati, da se nekom novom slikovnošću ponovo objedini sva (bolesna) rasutost našeg sveta i naših života.

Ta sinteza (sinteza rasutosti duha i vremena u nama i oko nas), veli Šeling, isključivo može biti poetska. Nikako politička, naučna, ekonomska, ideološka…

Kakav je danas (većinski) profil vizuelnog umetnika? Teško da ćemo ih naći mnogo koji u svom samorazumevanju, doista, imaju (koju god za to reč upotrebili) ono ‒ ποιητής. Da li su srećni?

Ne znam. To bi njih trebalo pitati.

Ono što znam je da deluju (ili se makar većinski trude da ostave takav utisak): ozbiljno, zabrinuto, odlučno, angažovano…

Privatno, možda su srećni. Svojim delom upućuju na potpuno druge sentimente.

Veruju li u čuda? Većinski, utisak je ‒ ne.

A, svetlost je ‒ čudo.

 

***

Tema je: savremena vizuelna umetnost. Njen odnos prema stvarnosti.

Nametnula se priča o svetlosti. O njenom poreklu. O njoj kao ‒ čudu.

Čudo je stvar vere. Magije. Tehnologija ne proizvodi čuda. Ona ih može samo simulirati. Za simulaciju nije potrebna (eksterna) svetlost.

Da li je moguća simulacija sreće? Ne, uzbuđenja; ili ekscitacije… Sreće?!?

Srećni pesnik je ‒ čudo.

Nedvosmisleno, on je, taj isti Šelingov pesnik je, takav (srećan) zato što je u milosti Erotovoj. Teško je poverovati da bi drugačije moglo biti.

Erot ‒ sabira. On prikuplja rasuto. Spaja razdvojeno.

Erot ‒ osvetljava.

 

***

Čoveku koji gleda potrebno je nešto više.

Tehnologija nije dovoljna. Isto važi i za sve druge trivijalije, na čelu sa politikom. Bez Erota, nemoguća je (svaka, pa i) vizuelna umetnost.

Bez njega (u delu i na delu), naprosto, nema se šta videti.

Potrebna je imaginacija (koja je čovekova). Imaginacija ne sme biti stvar mašine. Potrebna je i svetlost. Svetlost ne sme biti čovekova. Ona mora dolaziti od bogova. Ili, od Boga.

Počinili smo ‒ hibris. Ogrešili smo se o svetlost.

Ponelo nas je osećanje moći. Ponele su nas priče. Gde je mnogo pričanja, tu je i mnogo zaborava.

Zaglavili smo se. Gde? U vremenu. Ili, tačnije, samo se naše vreme zaglavilo.

Živimo u mraku. U sveperserverirajućoj pometenosti ne-pokreta. Niti išta vidimo, niti se išta ima videti.

U mraku, čuda se ne događaju.

 

***

Imaginaciju je neophodno oteti od mašina. Moramo je vratiti čoveku.

Želi li umetnost, vizuelna umetnost, doista da bude i vizuelna i umetnost, neizostavno, ona se mora vratiti svetlosti.

Ponovo, moramo pronaći svetlost; svetlost koja nije veštačka. Svetlost koja je stvarna. Kažem stvarna, ne u smislu realistična. Naprotiv, kažem stvarna, u smislu ‒ stvarnija od nas. Od našeg življenja i od naših dela.

Do nje nije moguće doći pukim (poetološkim) mozganjem. O kopiranju uzora izlišno je govoriti. Tako nešto isključivo može biti dar. Naročit dar. Dar koji ćemo dobiti od nekog drugog. Taj neko drugi mora biti neki bog.

Recimo ‒ Erot.

Jedno od njegovih (Erotovih) drevnih, zapravo najdrevnijih, imena bilo je ‒ Φάνης. U prevodu: svetlosni, blistajući, sijajući.

Takvim ga pamte orfičke kosmogonije.

Dobro bi bilo da se i mi toga setimo.